Šta je to sufizam?

Šta je to sufizam?
Kada bi pitali 100 “prosjećnih” muslimana u Bosni ko su sufije, dobili bi iritantne izjave i podatke. Neki bi u neznanju rekli da su to neki ekstremisti, drugi ‘pak bi tvrdili da je to neka sekta, a oni koji ko nešto i znaju bi rekli “Ma to su ti oni što zikre grupno, okreću se, hukču i bodu se!”. Nažalost je stanje neinformisanosti takvo, da čak i “džamijski” ljudi ne znaju tačno šta je sufizam. Kada bi isto to pitali u Turskoj, nebi se to desilo.

Bitno je spomenuti da ima grupacija čije je znanje iznad prosjeka, ali informacije o sufizmu crpe iz govora mržnje, a ne sa izvora. O tome će možda nekada biti i govora.

Na ovom mjestu sada bi neko očekivao neku definiciju, neko okrakterizaciju sufizma, a ja bih rekao da je to blagi put islama, a žestoka borba (džihad) sa svojim nefsom (prohtjevi duše). Dakle razmišljanje pri svjesnosti stanja života primjenjujući metode blagosti i ljubavi, a žestine kada je potrebna, ali večinom samo prema samim sobom.

Prve sufije su živjele u nastojanju da što manje imaju i da ne brinu o dunjaluku i da njihova briga bude samo ahiret. Pa tako su jako siromašni i u prohtjevima i skrušeni trudili se da budu što bliži spoznaji i da su potuno svjesni prisutnosti Allahovoj.

Danas je to samo pusta želja sufija da na taj način žive, a i razumljivo je kada se okolo pogleda u kojim uvjetima živimo i šta se od nas pored toga traži. Dosta je komplikovanije stanje. Sufizam se kao islamska tako reći disciplina nije do Gazalija izdvajao, jer su ljudi do tada takve osobine imali i posebno objašnjavanje nije bilo potrebno. Međutim vremenom su se stvari mjenjale i ljudi si počeli da žude za dunjalukom i udovoljavaju prohtjve svog nefsa.

Muhammed el Gazali je kao prvi izdvojio karakteristike tog puta i nazvao tu sada već naučnu disciplinu “tesavuf”. Od njega pa do danas mogu se istaknuti mnogi prvaci tesavufa. Prije svega to bi bili ibn Kajjim el Dževzije, imam Rabbani te ibn Arebi.

Danas sufizam predstavlja pojam oko koga se okupljaju ljudi sa željom da se druže sa blagim i znanim ljudima i da zajedno izmjenje iskustva u duhovnim putovanjima. Večina sufija su organizovani u tzv. tarikate koje predvode razni šejhovi. O njima će isto bii riječ.

Također postoji vjerovatno isti toliki broj lažnih sufija, koji pod tim pojmom skrivaju svoje neke bid’ate (novotarije) pripisujući to duhovnim produhovljenjem. Prave sufije su čiste od toga i da nas Allah što dalje udalji od onih koji unose novotarije u vjeru. Največa greška u tome je što idu u krajnost. Tako je jedan veliki alim rekao:

“Fikh bez tesavufa je suh (bukvalan), a tesavuf bez fikha je zabluda!”

Dakle u sufizmu tj. u tarikatu je šerijat iznad tarikata, a okvir djelovanja je samo Kur’an i sunnet. Svako ko tvrdi drugačije nije od sufija.

Znači, sufija nije onaj koji olahko barata sa fikhskim propisima i ohalaljuje haram, niti je sufija onaj koji uz nedozvoljenu muziku i ples “veliča” Stvoritelja, niti je sufija onaj koji ne slijedi Kur’an i sunnet. Sufija treba da je uzor u tome tj. da nastoji da što bolje poznaje šerijat i tesavuf ida bude primjer u ponašanju primjenjivajući Kur’an i sunnet i to sve na blag i skroman način.