Pisanje i sabiranje hadisa

Pojava apokrifnih hadisa je kod mnogih koji ne poznaju dovoljno hadisku nauku stvorilo izvjesne sumnje u izvornost i vrijednost Resulullahove tradicije. Mnogi ne mogu da prihvate cinjenicu da je Hadis mogao biti sacuvan pored tolikih podvala i lazi, pogotovu da se moglo razluciti ono zto je Muhammed a. s. izgovorio od onog zto je izmizljeno i njemu pripisano.

Kod dobrih poznavalaca Hadisa i hadiskih znanosti ne postoje u vezi s tim nikakve dileme. Oni na pojavu apokrifnih hadisa gledaju kao na jednu normalnu ljudsku pojavu, gdje su dozle do izrazaja samo ljudske slabosti. Po njima pojava apokrifnih hadisa predstavlja samo podsticaj brojnim hadiskim ucenjacima da joz vezu paznju posvete Hadisu i da ga svestranije i temeljitije proucavaju. Da je to tako govori nam njihov odnos prema Hadisu prije i poslije pojave apokrifnih hadisa. Dok su svoj rad na Hadisu hadiski ucenjaci, prije pojave laznih i patvorenih hadisa, svodili na doslovno pamzenje i prenozenje onog zto cuju od Bozijeg poslanika, pojavom apokrifnih predaja, oni Hadisu prilaze svestranije, maksimalno se zalazu na ispitivanju svake predaje koja je do njih doprla. Odlaze u razne pokrajine da provjere ono zto su culi, temeljitom analizom ispituju svaku rijec u metnu i kriticki se osvrzu na svakog prenosioca u senedima tih predaja. Posebnu paznju od tog perioda oni posvezuju pisanju i sabiranju hadisa. Do pojave laznih hadisa Hadis se prenosio vize usmenim predajama i veoma je malo posvezivana paznja njegovom biljezenju i sabiranju. Ako je neko u tom razdoblju nezto i zapisao, cinio je to vize za svoju duzu i radi sebe nego zto su to potrebe i prilike zahtijevale. Potreba za pisanjem Hadisa, osjetila se tek nakon pojave laznih i izmizljenih hadisa, kada brojni ucenjaci odlucno prilaze tom poslu. Pojavom apokrivnih hadisa nastaje period zvanicnog rada na biljezenju i sabiranju hadisa i traje sve do kraja trezeg stoljeza po hidzri kada je Hadis konacno popisan i sabran.

 

Sama cinjenica da je zvanicno pisanje i sabiranje hadisa pocelo krajem prvog i pocetkom drugog stoljeza po hidzri, dala je prostora mnogim zlonamjernicima i neprijateljima islama da ispolje svoje namjere, okomivzi se na Hadis, potpuno uvjereni da ze, ukoliko uspiju da obezvrijede Hadis Bozjeg poslanika u ocima muslimanskih masa, na taj nacin uspjeti da oskrnave i izvitopere originalno islamsko ucenje, zto im je bio cilj i glavna preokupacija. Pod uticajem takvih tendencija i mizljenja vrlo cesto se i mi u nazoj sredini susrezemo sa onima koji prilicno ignorizu Hadis. Kroz pisanu rijec i razgovore cak i sa ljudima koji slove kao poznavaoci, susrezemo se sa tvrdnjama, kako je Hadis, daleko od svog izvornog oblika, kako ga je bilo nemoguze sacuvati nakon tolikih podvala i lazi, te da je popis hadisa izvrzen tek u trezem stoljezu po hidzri i sl.

 

Da su sva takva i slicna naklapanja o Hadisu netacna, proizvoljna, tendenciozna i smizljena mozi zemo se uvjeriti tek onda, kad upoznamo bar osnovne hadiske discipline, a posebno kad budemo imali pravu predstavu o radu na biljezenju i sabiranju hadisa.

 

PISANJE I SABIRANJE HADISA U VRIJEME MUHAMMEDA a. s.

Arapski narod prije objave Kur’ana slovi kao nepismen i neuk narod. Tako ih i sam Kur’an opisuje. U suri El-Dzunia u drugom ajetu Sveviznji Allah dz. z. veli: »On (Allah) je neukima poslao poslanika jednog izmedju njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih ocisti i da ih knjizi i mudrosti nauci, jer su prije bili u ocitoj zabludi«. Neki zapadni orijentalisti i pojedini arapski teoreticari su navedeni kur’anski ajet sasvim pogrezno shvatili. Oni tvrde da je arapski narod bio neuk zto se tice vjerske naobrazbe, a nije bio neuk u pisanju i citanju i drugim znanostima. Te tvrdnje pobija Hadis Bozjeg poslanika u kome Muhammed a. s, objaznjavajuzi navedeni kur’anski ajet, opisuje Arape prije pojave islama na sljedezi nacin: »Mi smo neuk narod, ne znamo pisati niti znamo racunati«(1)

Zbog svoje neukosti Arapi se u svojim svakodnevnim poslovima i prenozenju i cuvanju svoje kulture i tradicije mahom oslanjaju na memoriju i usmena prenozenja. Poznato je, naime, da su mnogi od njih bili u stanju da zapamte pjesmu ili stih ma kako dugacak bio nakon zto ga jedanput cuju, a poznato je da su pamtili loze svojih plemenskih starjezina i pradjedova koja se protezala i po nekoliko stoljeza unazad. Ta njihova sposobnost se potvrdila i u prenozenju Hadisa nakon zto su prihvatili islam. Medjutim, pored toga zto su Arapi slovili kao neuk narod i zto su se u svemu oslanjali na usmeno prenozenje, medju njima je bilo i onih koji su znali citati, pisati i racunati, i onih koji su u rjecitosti i pjesniztvu dostigli vrhunac, kakav do danas nije dostignut. Historijski je potvrdjeno da je u trezem stoljezu nove ere bilo ljudi koji su znacajne dogadjaje svoga vremena pisali po kamenju, lizzu i kori drveza. Taj vid cuvanja i prenozenja povijesnih dogadjaja narocito je bio prisutan na sjeveru Arabijskog poluotoka medju arapskim plemenima koja su imala dodira sa Vizantincima i Perzijancima.(2)

 

Od ostalih dijelova Arabijskog poluotoka samo u trgovackim centrima kao zto su bili Mekka i Medina, pismenost je bila zastupljena toliko koliko im je bilo potrebno za njihove svakodnevne trgovinske i druge poslove, i vrlo mali je broj bio onih koji su znali citati i pisati.

 

U takvom stanju islam zatice Arape i obavezuje ih na nauku i izucavanje.

 

Prve pripadnike islama koji su znali citati i pisati Muhammed a.s. angazuje oko pisanja Kur’ana, a od svojih sljedbenika zahtijeva da Hadis pamte i usmeno ga prenose. Da ne bi ostavio prostora smutljivcima i zlonamjernicima da zire sumnje o Kur’anu, Muhammed a.s. u pocetku kategoricki zabranjuje pisanje Hadisa da se ne bi pomijezao sa Kur’anom.

 

Kad je rijec o pisanju Hadisa u vrijeme Muhammeda a.s. mora se priznati da je o tome kod nas vrlo cesto povrzno pisano, a na momente i sasvim pogrezno. Mnogi su period Muhammeda a.s. okarakterisali kao period pamzenja hadisa, zto je sasvim pogrezno. Istina je da se u to vrijeme Hadis prenosi vize usmeno, nego pismeno, ali to apsolutno ne znaci da on tada nije pisan. Hadis se i u vrijeme Muhameda a.s. dosta pisao, ali mu, mora se priznati, nije posvezana onakva paznja kakva je posvezena Kur’anu, ili kakva mu je posvezena nakon pojave apokrifnih hadisa. Uzrok takvom odnosu ashaba prema Hadisu za zivota Resulullaha a.s. treba prije svega traziti u izrekama kojima on zabranjuje pisanje hadisa.

 

Ebu Seid El-Hudri veli: »Da je vjerovjesnik s.a.v.s. rekao: »Nemojte od mene nizta pisati. Ko od mene zapize nezto osim Kur’ana, neka to pobrize, a pricajte i prenosite u tome grijeha nemate«. (3)

 

Takodjer Ebu Seid el-Hudri veli: »Molili smo Bozjeg poslanika da nam dozvoli pisanje Hadisa pa je odbio«. (4)

 

Ebu Hurejre kaze: »Jednog dana dok smo nas nekoliko pisali Hadis, medju nas je dozao Bozji poslanik i upitao: „Sta to pizete?” „Hadise koje od tebe cujemo” — odgovorili smo, a on nam tom prilikom rece: „Zar uz Allahovu Knjigu zelite i drugu knjigu? Oni zto su zivjeli prije vas zalutali su zbog toga zto su uz Allahovu Knjigu pisali i drugo”.

 

Hadiski ucenjaci navode nekoliko razloga zbog kojih je Bozji poslanik u pocetku zabranio pisanje Hadisa. Poznati ucenjak hadisa El-Rame Hurmuzi (360. po h.) kaze: »Bozji poslanik« (s.a.v.) zabranio je pisanje Hadisa iz bojazni da se Hadis ne bi pomijezao sa Kur’anom. Pozto su mnogi koji su nanovo primili islam nedovoljno poznavali kur’anski stil i nisu mogli da uoce razliku izmedju •kur’anskog i hadlskog teksta. Kasnije, kada su ljudi dobro upoznali kur’anskl stil i mogli ga razlikovati od hadisa, Bozji poslanik im dozvoljava da pizu Hadis. Drugi razlog po mizljenju ovog znamenitog ucenjaka je taj, da mozda ljudi ne bi posvetiti paznju Hadisu, a zapostavili Kur’an, cija je objava bila joz u toku i trebalo se maksimalno zaloziti na ucenju i pisanju Kur’ana. (5)

 

Neki drze da se zabrana pisanja Hadisa u navedenim predajama odnosi na pisanje Hadisa zajedno sa Kur’anom na istom papiru, odnosno mjestu. S obzirom da je Bozji poslanik bio zaduzen da objasni Kur’an, on bi, nakon zto bi citirao objavljeni ajet odmah ga objasnio i prokomentarisao, a pojedini ashabi su zajedno sa kur’anskim ajetom pisali i ono zto od njega cuju, te je on iz bojazni da se ne pomijeza Hadis sa Kur’anom takav vid biljezenja hadisa zabranio.(6)

 

Neki opet drze da je Bozji poslanik zabranio pisanje Hadisa samo onima koji su bili poznati po dobrom pamzenju, a dozvolio je onima koji su tezko pamtili ono zto od njega cuju, kao zto je slucaj sa Ebu Sahom i dr.(7)

 

Medju hadiskim ucenjacima ima i onih koji smatraju da je Muhamed a.s. zabranio pisanje Hadisa iskljucivo ljudima koji su bili nevjesti u pisanju, a dozvolio onima koji su bili vjezti u tom poslu, kao zto je slucaj sa Abdullahom b. Amrom b. Asom i dr.(8)

 

Od navedenih mizljenja prvo je najargumentovanije i najispravnije. Da je razlog zabrane pisanja Hadisa bio bojazan da se Hadis ne pomijeza sa Kuranom i da mozda ljudi ne posvete paznju Hadisu a zapostave Kur’an, ocito se vidi iz citiranog hadisa koji prenosi Ebu Hurejre. Uostalom, zta se drugo moze shvatiti iz rijeci Muhammeda a.s.: »Zar uz Allahovu Knjigu zelite i drugu knjigu, oni zto su zivjeli prije vas zalutali su, zto su uz Allahovu Knjigu pisali i druge«.

 

Kasnije, kada su ashabi upoznali kuranski stil i mogli razlikovati Hadis od Kur’ana, a kada se broj ljudi koji su znali pisati povezao, Muhammed a.s. dozvoljava pa cak i trazi od hashaba da pizu hadis. U tom smislu je on izrekao brojne hadise, a pred svoju smrt je licno namjeravao da im u pismenoj formi ostavi size svojih izreka.

 

Abdullah b. Amr kaze: »Pisao sam sve zto cujem od Bozjeg poslanika, pa su me u tome Kurejzevizi sprijecili, govorezi mi, ti pizez sve zto cujez od Vjerovjesnika a on je covjek prica i kada je u srdzbi i kada je raspolozen, te sam zbog toga prestao da pizem Hadis i o svemu obavijestio Muhameda a.s., koji prstom pokaza na svoja usta i rece mi: »Pizi, tako mi Boga u cijoj je mozi moja duza, iz njih ne izlazi nizta drugo osim istina« ! (9)

 

Ebu Hurejre kaze: »Niko od drugova Bozjeg poslanika ne zna vize Hadisa od mene osim Abdullaha b. Amra jer je on pisao a ja nisam. (10)

 

Ebu Hurejre veli da bi neki Ensarija sluzao hadis od Muhammeda a.s. pa ga ne bi upamtio, zatim bi od njega trazio da mu ga ponovo saopzti. Jednog dana se pozalio Bozjem poslaniku kako slabo pamti, a on mu rece: »Ako slabo pamtiz upotrijebi svoju desnicu.« (11)

 

Rafi’ bin Hadidz kaze: »Rekli smo jednom prilikom Bozjem poslaniku: „Poslanice Bozji, mi od tebe mnogo ztozta cujemo, ali ne mozemo sve da zapamtimo”, nazta nam on rece: „Pizite, u tome nemate grijeha.”! (12)

Enes b. Malik kaze da je Muhammed a.s. rekao: »zuvajte steceno znanje tako zto zete ga zapisati«. (13)

Ebu Hurejre veli: »Pozto je Bozji poslanik usvojio Mekku, odrzao je znacajan govor. Tom prilikom ustade neki covjek iz Jemena po imenu Ebu Sah i rece: „Napizite mi taj govor”, a Bozji poslanik zahtjeva od ashaba da mu ga napisu«. (14)

Abdullah b. Abas kaze: »Pozto se Bozji poslanik razbolio zahtijevao je od ashaba da mu pribave pisazi pribor kako bi im izdiktirao da zapisu nezto zto ze im dovoljno biti uz Kur’an da ne zalutaju« (15)

Nakon zto su culi ove izreke mnogi su se ashabi angazovali na pisanju i sabiranju hadisa. Istina, na mnoge su prve izreke u kojima Muhammed a.s. zabranjuje pisanje ostavile vidan uticaj, tako da se dugo vremena nisu opredijelili za takav korak, narocito su bili oprezni poslije smrti Muhammeda a.s.

 

PISANJE I SABIRANJE HADISA U VRIJEME ASHABA
Kao zto smo vidjeli, nisu svi ashabi za zivota Muhammeda a.s. pisali hadis. Neki su pisali, a neki su se opredijelili za usmeno prenozenje. Poslije Resulullahove smrti ashabi su u pogledu pisanja hadisa takodjer imali razlicite stavove. Vezi broj njih su smatrali da hadise treba biljeziti i sabirati, dok su neki prezirali pisanje Hadisa iz bojazni da se paznja ne bi posvetila njemu, a zapostavio kur’anski tekst. Jedan dio ashaba je u pocetku prezirao pisanje Hadisa, a kasnije su se i sami angazovali na tom planu.

 

Abdullah b. Hakem biljezi od Hazreti Aize, koja kaze: »Moj otac je sabrao oko 500 hadisa, zatim ih je pred smrt spalio.« (16)

 

Ibn Abdul Berr, u djelu: »Dzamiu Bejanil-ilmi ve fadlihi« biljezi da je Omer b. Hatab razmizljao da popize i sabere sve hadise. U vezi s tim on se konsultovao sa ostalim ashabima, koji su mu dali podrzku u tome. Potom je Omer mjesec dana klanjao istiharu, nakon cega je odustao od prvobitne namjere rekavzi: »Ja sam zelio da popizem i saberem hadise, ali sam se prisjetio naroda koji su zivjeli prije nas. Pizuzi druge knjige, oni su zapostavili Allahovu Knjigu i na taj nacin zalutali i skrenuli sa pravog puta. Tako mi Allaha ja nezu dozvoliti da se zbog bilo cega zapostavi Allahova Knjiga«. (17)

 

Kako vidimo Omer je iz bojazni da ljudi ne bi posvetili paznju Hadisu, a zapostavili Kur’an, zabranio da se Hadis pize. Isto mizljenje su zastupali i drugi ashabi kao zto su: Zejd b. Sabit, Ebu Hurejre, Abdullah b. Abas, Ebu Seid el-Hudri, Abdullah b. Omer i dr., koji su iz istog razloga prezirali pisanje Hadisa, u pocetku, da bi se kasnije i sami angazovali u tome.(18)

 

Ovakav stav Omera bio je privremenog karaktera. U predaji koju biljezi Hatib el-Bagdadi od Amra b. Ebi Sufijana ocito je da je i sam Omer zahtijevao pisanje Hadisa i njegovo sabiranje. Poznate su njegove rijeci u tom pogledu: »Hadis cuvajte tako zto zete ga zapisati«. (19)

 

Nakon zto je Kur’an sabran u Mushaf, joz se vize ashaba posvetilo pisanju Hadisa. Medjutim, na tom planu prednjace oni koji su ga pisali od samog pocetka dok je Bozji poslanik bio ziv. U periodu ashaba nastaju brojne veze i manje zbirke koje su kasnije nazle vidno mjesto u poznatim hadiskim zbirkama koje imamo pred sobom, lako se hadis dosta pisao za zivota Muhammeda a. s. i poslije njegove smrti, u tom periodu on nije kompletan zapisan i sabran. Nije prvenstveno zbog toga zto se taj period smatra joz nezvanicnim periodom rada na sabiranju Hadisa, odnosno zto se taj period smatra periodom kada pize svak za svoju duzu. Hadis je kompletno napisan i sabran tek kasnije kada je glavnu rijec na tom planu vodio halifa. Ustvari, tada se tek osjetila istinska potreba za pisanje Hadisa, pozto je to bio jedan od nacina da se zaztiti od podvala i lazi.

HADISKE ZBIRKE NASTALE U PERIODU ASHABA

 

Brojne su predaje iz kojih se vidi da je hadis pisan joz za zivota Muhammeda a. s. Daleko bi nas odvelo kada bismo sve predaje u tom smislu iznosili. Medjutim, mislim da bi ipak bilo potrebno navesti bar neke od njih sa posebnim osvrtom na hadiske zbirke nastale u tom periodu. To ze nas bar donekle uvjeriti da su svi oni koji tvrde da je pisanje hadisa pocelo tek u trezem stoljezu po hidzri u ocitoj zabludi.

 

Ibni Abdul Berr, biljezi od Ebu Dzafera Muhammed b. Alije da je u futroli u kojoj je Vjerovjesnik drzao sablju nadjena stranica na kojoj je bio napisan hadis: »Neka je proklet onaj koji krade i neka je proklet onaj koji nijece Bozije blagodati«. (20)

Tirmizija biljezi predaju, od Abdullaha b. Omera, u kojoj se kaze da je Vjerovjesnik dao napisati hadise o zekatu, koje je poslao sakupljacima zekata…« (21)

Ibn Ebi Lejle, biljezi, od Abdullaha b. Ukejma, predaju u kojoj se kaze: »Procitano nam je pismo Bozjeg poslanika a. s. u kojem je izmedju ostalog bio napisan hadis: »Ne mozete se koristiti kozom i mesom uginulih zivotinja«. Abdullah b. Ukejm kaze: »Imao sam priliku da vidim mnoga pisma u kojima su sadrzani hadisi Bozjeg poslanika, a koje je on licno uputio brojnim namjesnicima i vladarima. Takvih sam pisama vidio oko 280«. (22)

 

Kako se vidi iz navedenih predaja sam je Vjerovjesnik zahtijevao joz u samom pocetku da se hadisi biljeze i sabiraju. Ashabi su ostavili brojne veze ili manje zbirke. Vezina njih je napisana joz za zivota Muhammeda a. s., a ove su najznacajnije:

 

Es-sahifetus-sadika, koji je napisao poznati Resulullahov drug Abdullah b. Amr b. As. Pisac ju je nazvao ovim imenom iz razloga zto je smatrao da su u njoj najvjerodostojniji hadisi, koje je on izravno cuo od Bozjeg poslanika a. s. Abdullah b.Amr kaze:»U ovu zbirku sam sabrao ono zto sam izravna cuo od Bozjeg poslanika, zto znaci: da u senedima tih hadisa izmedju mene i Bozjeg poslanika nema niko drugi.« Es-sanifetul-sadika sadrzi 1000 hadisa koje je Abdullah b. Amr napisao svojom rukom. Nije sacuvana u originalnom obliku, ali ju je Ahmed b. Hambel u cjelosti prenio u svoj Musned. Mnoge hadise iz ove zbirke biljeze i drugi hadiski ucenjaci. Zbirka je prvenstveno znacajna po tome zto je to prva zbirka koja je napisana po odobrenju Bozjeg poslanika i za njegova zivota. (23)

 

Sahlfe Dzabira b. Abdullaha. Ova zbirka je nezto manja od prethodne. Takodjer je pisana za zivota Bozjeg poslanika, a vezi dio hadisa iz nje imami Muslim je uvrstio u svoj Sahih u poglavlju El–Hadzdz.

 

Dzabir je dugo godina ovu zbirku predavao svojim ucenicima. Jedan od njih po imenu Sulejman El-Jezkeri ju je prepisao svojom rukom. zinili su to i drugi tabiini koji su hadis ucili od Dzabira b. Abdullaha u dzamiji Bozjeg poslanika u Medini. Od njega hadise prenose joz Ebu Zubejr, Ebu Sufjan, Ez-zabij, Vehb b. Munebeh i dr.

 

3) Esahifetus-sahiha — Hemam b. Munebeha (40. do 131. g. po h.) Hemam b. Munebeh je poznati tabiin, koji je hadise sluzao od starijih ashaba kao zto su: Ebu Hurejre, Enes b. Malik i dr. U svoju zbirku je uglavnom uvrstio hadise koje je cuo od Ebu Hurejre, a poznato je da je i on posjedovao jednu zbirku hadisa. Po ugledu na Abdullaha b.Amra, Abdullah b. Munebeh je svoju zbirku nazvao: Essahifetus-sahiha (vjerodostojne stranice), zbog toga zto je sve hadise koje je u nju zapisao, izravno cuo od ashaba, Resulullahovih drugova. Interesantno je da je ova zbirka do dan-danas sacuvana u svom originalnom obliku. Nama dobro poznati dr Muhamed Hamidullah otkrio je dva primjerka ove zbirke, jedan u berlinskoj biblioteci, a drugi u biblioteci Ez-Zahirije u Damasku. Zbirku Hemam b. Munebeha je Ahmed b. Hambei u potpunosti uvrstio u svoj Musned i pronadjeni primjerci su potpuno autenticni onom zto je u Musnedu.(24)

 

Zbirka Hemam b. Munebeha smatra se nastalom u periodu ashaba zbog toga zto je on hadise koje je sabrao u nju prenio iz Ebu Hurejretove zbirke, a Ebu Hurejre je, znameniti ashab koji od Bozjeg poslanika prenosi preko 5.000 hadisa.

 

4) Sahife Sad b. Ubadetta El-Ensarije.
5) Sahife Abdullaha b. Ebi Evfa’a.
6) Sahife Ebu Musa’a EI-Ez-arije.
7) Sahife Ebu Selemeta b. Serita El-Ezdzeija.
8) Nusha — Semurata b. Dzunduba.
9) Kitab – Ebu Rafia.
10) Kutub Ebu Hurejre (25)

 

Sem nabrojanih zbirki koje su nastale u periodu ashaba vjerovatno ima i drugih koje su manje poznate. Medjutim, nama je i ovo dovoljno da se uvjerimo da je Hadis pisan i sabiran joz za vrijeme Bozjeg poslanika, a taj rad na pisanju Hadisa kontinuirano traje do trezeg stoljeza po Hidzri.

 

BILJESKE:

1 Muslim u Sahihu

2 Usulul-hadisi, str. 139
3 Muslim od Ebu Seida El-Hudrije

4 Hatib El-Bagdadi – Tekjidul-ilmi, str. 32
5 El-Rame Hurmuzi – Muhaddisul-fasilu, str. 71

6 Fethul-Mugis, str. 18, trezi svezak.
7 Ibidem
8 Ibn Kutejbe, Te’vilul-Muhtelefil-hadisi, str. 365
9 Darimiji u Sunenu
10 Takjidul-ilmi – Hatib El-Bagdadi
11 Tirmizija
12 Hattib El-Bagdadi u djelu Tekjidul-llmi
13 Ibn Abdul-Berr u – Dzamiul-bejanii-ilmi
14 Ahmed u Musnedu

15 Muslim u Sahihu

16 Tezkiretul-huffaz, str. 5, prvi svezak.
17 Usulul-hadisi, str. 154
18 Buhus fi tarihis-sunneh s. 222
19 Usulul-hadisi, str. 160
20 Ibidem

21 Ibidem str. 188

22 Ibidem
23 Ibidem str. 194, 195 i 196
24 Ibidem str. 200, 201 i 202
25 Buhusu fi tarihis-sunetil muser-refeti, str. 223 i 224

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s