Ši’izam

Ši’izam

Od izbora prvog halife Ebu Bekra bilo je onih koji su smatrali da je netko od porodice poslanika dostojan i da treba da bude halifa. S obzirom da muhammed a.s. nije imao nikoga od muške djece najčešće je se spominjao njegov amidža Abbas i amidžić Ali ibn Ebi Talib.ž.
Sam Abbas nije isticao sebe već je smatrao da je Ali ibn Ebi Talib podobniji i od Ebu Bekra i od Omera ali to su samo bile simpatije.

Alija je priznao legalno odabrane halife i aktivno je sudjelovao u daljnjem radu.

Ubojstvom Osmana ibn Affana  i suprotstavljanjem Muavije nije radio samo na sprječavanju krvoprolića nego i na suzbijanju pojave velikog broja lažnih hadisa. Ensarije navode hadis kojim se veliča Osman ibn Affan a Šijje  kojima se veliča Ali ibn Ebi Talib.

Tragičnom smrću Ali ibn Ebi taliba Šijje nastavljaju da razvijaju tezu o nasljednom hilafwetu, odnosno tezu o imamatu.

Šijje kažu; Netko mora voditi državu. Allah je dao poslanika, poslije dolaze hulefairašidini  a poslije smrti Alija netko mora voditi ljude a to su imami.

Kod Šijja imam je besprijekorno nepogrješiv i neprikoslovljeni vjerski i politički autoritet, a imamet je jedno od osnovnih načela vjere koje nije moglo biti prepušteno samom narodu već ga je poslanik kao i sve druge pretpostavke vjere morao riješiti.

On je to izvršio putem testamenta imenujući Aliju prvim imamom poslije njegove smrti i time učinio imamet ograničenim i nasljedni red se odnosi na Ehli bejt.

Na ovaj stav se nameće pitanje; da li je za imamet dovoljno samo porijeklo poslanika a.s. ili je potrebno ispunjavati i druge kriterije?

Prevladava mišljenje da nije dovoljno samo porijeklo nego da porijeklo ne igra nikakvu ulogu u odabiru imama nego u prvom redu njegovo znanje i moral.

Kod šijja se spominje dvanaest imama. Zadnji imam je nestao i oni očekuju njegovo ponovno pojavljivanje jer nije nije imenovao trinaestog imama

Redoslijed  duedecimalista je sljedeći:

-Hazreti Ali ibn Ebi Talib,

-Hasan ibn Ali,

-Husejn ibn Ali,

-Ali ibn Husejn,

-Muhammed Bakir,

-Džafer Es-Sadik,

-Musa El-Kazim,

-Ali Rida,

-Muhammed Džafer Et-Teki,

-Ali En-Neki,

-Hasan El-Askeri,

-Muhammed El-Mehdi.

Što se tiče fikha on je svoj najveći uspon doživio u vrijeme šestog imama Džafera Es-Sadika. Tako se  šijitski mezheb naziva još i Džaferski. On daje prednost unutarnjem (Batin) nad vanjskim (Zahid) značenju pri tumačenju Kur’ana.

Imami su ti koji imaju sve ključeve kur’anskih tajni i oni ih nepogrješivo saopštavaju i tumače sljedbenicima kur’ana. Ta unutarnja snaga imana  je ju tome što oni nisu sticali znanje putem knjiga ili učitelja već izravno od poslanika ili putem ilhama(nadahnuća) ili putem prethodnog imama.

Mišljenje imama nije idžtihad jer je u idžtihadu moguće pogriješiti a imami su nepogrješivi, oni su sami po sebi Deli-l Kati’a(jasan dokaz).

Sve što vrijedi za jednog imama vrijedi za sve jer je svjetlost koja sija sa istog izvora. Ovu tvrdnju nam objašnjava šesti ima Džafer Es-Sadik  riječima:

Moj govor jer govor mog oca,

govor mog oca je govor mog djeda,

govor mog djeda je govor Hasana,

govor hasana je govor Emirul-mu’minina,

govor Emirul-mu’minina je govor poslanika a.s.,

a govor poslanika a.s. je govor Allaha dž.š.”

Razlika između imama i poslanika u bitnom ne postoji jedina je razlika u tome što je poslanik  Allahov miljenik kome je objavljen Kur’an. Oni su tumači Allahovog zakona a nekada su i sami zakonodavci

Izvori šerijatskog prava kod Ši’a

Kod Šija izvor šerijatskog prava rangira se na sljedeći način:

-Kur’an,

-Sunnet,

-Akl (razum, racio),

-idžm’a.

Akl kao izvor šerijata. Tumačenje kur’ana putem akla a bez sunneta dozvoljeno je samo imamima jer su samo oni sposobni da otkriju kur’ansku tajnu. Ovo je vrijedilo sve do nestanka dvanaestog imama. Primjena analogije kod njih je zabranjena i prema njihovom učenja svaki kur’anski ajet ima četiri značenja:

-Ibadat- to je zahud značenje (vanjsko),

-Išaret- to je ono značenje kojim se bavi ulema,

-Lataif- to je ono skriveno značenje koje znaju samo imami i evlije(batin),

-Hakaik- to je ono značenje koje zna samo Božiji poslanik.

Idžm’a kod njih je izvor samo ako se tiče ‘Ilmul ‘Amme (općeprihvaćenog interesa) kao što je namaz, hadždž isl. Kod njih prihvaćanje idžm’aa ne može biti bez prisustva imama a gdje je imam tu je Nass a gdje je Nass nema idžm’aa.