Šafijski mezheb

Ebu Abdullah ibn Idris Eš-Šafija (150.h.g.-204.h.g.),(767.g.-819.g.)

Šafija je rođen u Gazi a kao siroče s majkom odlazi u Mekku kod rođaka kurejšija koji su se o njemu brinuli. Postao je najmlađi muftija za davanje fetvi u Mekki. Želja za naukom odvodi ga u Medinu gdje uči kod imama Malika i biva njegov najbolji učenik. Malik ga je mnogo cijenio i posvećivao mu više vremena nego drugima. U mladosti je cijenio i slijedio Malikov mezheb. Poslije smrti imama Malika osjetio je da postavke malikijskog mezheba treba braniti u Iraku. Odlaskom u Irak najviše vremena provodi s imamom Muhammedom učenikom Ebu Hanife.

Dugo godina ostao je pri svom stavu da  Iračka škola ima suviše oštre kriterije za prihvaćanje hadisa kao i da se previše traga za unutrašnjim smislom provedenih naredbi u Kur’anu putem analogije.

S druge strane postepeno je uviđao slabosti Hidžaske škole zbog značaja kojeg previše pridodaju tradiciji Medine.

Upoznavši se sa naučnim radom i metodologijom, školom sunneta, školom kijjasa, počeo je donositi rješenja koja su u suprotnosti sa mezhebom koji je zastupao(Malikijska). Tako on zastupa mišljenje da se hadis koji ima potpuni sened (lanaca prenosioca) do Muhammeda a.s. mora prihvatiti bez obzira na porijeklo Ravije(Prenosioca) kao što to čini Malik a istovremeno ne postavlja prestroge uvjete kao Ebu Hanifa.

U njegovim rješenjima osjeća se utjecaj obadviju škola zato se kaže da je Šafijska škola sinteza Iračko-Hidžaske.

Izvori šerijatskog prava kod Šafija

U Šafijskom mezhebu izvori se rangiraju na sljedeći način:

-Kur’an i sunnet,

-idžm’a,

-Mišljenje ashaba,

-Kijjas

Kijjas smatra idžtihadom  a idžtihad analogijom, a analogija se služi u nuždi i ne priznaje maslehatul-mursele.

Za njega se kaže da je imam koji ima dva mezheba i to:

-Džedid-novi mezheb,

-Hadid-stari mezheb.

Od svih mudžtehida on je najviše proputovao i upoznao se sa stanjem i potrebama i običajima muslimana kako onih u Jemenu i Hidžazu tako i onih u Iraku ,Siriji i Egiptu. To ga je navelo da pri dolasku u Egipat 199 h.g. izmjeni neka svoja prethodna  mišljenja a to je učinio iz dva razloga ;

-čuo je neki hadis koji je po njegov mišljenju i njegovim kriterijima vjerodostojniji od prethodnog rješenja pa je rekao:

“Kada je hadis vjerodostojan to je moj mezheb”.

-Uvidio je potrebe Egipćana te došao do zaključka da potrebe Egipćana nisu iste kao i potrebe Iračana te da im nisu isti običaji.

Islamsko pravo uvažava ‘Uruful beled(Običaj) ako nije u suprotnosti sa Kur’anom i sunnetom. Takvi običaji u Šafijskoj školi imaju prednost nad kijjasom.

Za Šafiju idžtihad nije trajan  nego on je rezultat osobnog napora mudžtehida.. Tako je došlo do njegovog novog mezheba u Egiptu.

Napustio je mnoga ranija rješenja koja je donio i dao nova tako da je nastao novi i stari mezheb imama Šafije.

U izučavanju ove oblasti primijetiti se može da su mudžtehidi donosili nova rješenja zbog sumnje da su pogriješili u ranijim ne poznavajući dovoljno sunnet.