Malikijski mezheb

Malik ibn Enes (93.h.g.-179.h.g.),(712.g.-796.g.)

Malik ibn Enes vodi porijeklo od jemenskog plemena Asbeh.  Djed mu je doselio u Medinu i bio je jedan od učenijih Tabeina . Znanje je sticao pred najuglednijim ljudima Medine kao što su: Ibn Šihab,   Mafi Mewla,Ibn Omer idr.

Od Ibn Šihaba preuzeo je 32000 hadisa a od drugih 80000 hadisa i uvrstio ih je u svoju Muvetu.

Muveta je njegovo muhadisko djelo što u prijevodu znači “Utabana staza”. A pojavila se u drugom stoljeću po hidžri. S obzirom da Muveta sadrži i neka druga pitanja postavlja se pitanje da li je ona  muhadisko djelo ili fikhsko.

Kada bi veliki učenjaci dolazili da posjete Ka’bu i Medinu on bi to iskoristio da sa njima vodi razgovore i vrši rasprave i izmjenjuje iskustva.

Tako je jednom prilikom sreo i Džafera ibn Sabita (šesti imam kod Ši’a) i od njega je zabilježio  u svoju Muvetu sedam hadisa na kojoj je radio punih 40 godina.

Muveta je  u vrijeme  Abasida bila toliko poznata da su je neki htjeli proglasiti mezhebom u državi.

Možda bi  bila i proglašena da se  Malik ibn Enes nije usprotivio i rekao da bi to zatvorilo vrata idžtihadu, te da bi svaka pokrajina i pojedinac izgubili svoju posebnost jer bi ju morali poštovati i slijediti.

Malik ibn Enes osnivač je Hidžaske pravne škole  koju karakteriše izuzetna privrženost sunnetu i tradiciji Medine pa je nazivaju i   “Škola tradicije i sunneta”.

Malik se u rješavanju pitanja opredijelio za rješavanje aktualnih pitanja svoje sredine i vremena u kojem živi. On ne traži rješenje za buduće generacije niti za pretpostavljene situacije kao Ebu Hanifa.

Izvori šerijata kod njega se razlikuju po tome što on u rangiranju prednost daje tradiciji Medine u odnosu na kijjas(analogiju).

Kod njega je tradicija grada Medine ispred kijjasa kao što je i interes zajednice uvijek ispred interesa pojedinca.

Tradicija Medine

Malik ibn Enes rangira izvore šerijata na sljedeći način:

Kur’an, sunnet ,idžm’a, tradicija Medine, kijjas.

On uvažava više tradiciju Medine nego i ahad i haber hadise(loše i slabe hadise).

Svoj stav argumentira time što je Muhammed a.s. najviše vremena i najznačajniji period nastanka šerijatskog prava proveo u Medini. Njegov sunnet ne čine samo riječi nego i postupci a na postupke je samo reagirao ako nisu dobro činili a sve što je prešutio znači da je odobrio.

Građani medine bili su svjedoci mnogih postupaka Muhammeda a.s. njegovih presuda i događaja pa je i logično da nitko ne poznaje tradiciju bolje od njih.

Malik ibn Enes uzima u obzir svjedočenje jednog građanina Medine ako se zakune da se nešto desilo u vrijeme  Muhammeda a.s. dok drugi mezhebi traže svjedočenje dvojce muškaraca ili jednog muškarca i dvije žene ili svjedočenje četiriju žena.

Malik ibn Enes  smatra da je moguća greška u kijjasu (analogiji) a da u tradiciji građana Medine to ne može biti. Tako on vrši i teritorijalnu podjelu pa daje prednost Raviji(prenosiocu) iz Hidžaza nad ostalim prenosiocima. Druge pravne škole ne uzimaju tradiciju građana Medine kao izvor u šerijatu niti vrše teritorijalnu podjelu prenosioca hadisa već uzimaju neke druge kriterije za vjerodostojnost hadisa.

Maslehatul-mursele ve Maslehat ‘Amele

Javni interes zajednice i interes pojedinca. Interes zajednice uvažavaju sve pravne škole ali niti jedna u tolikoj mjeri koliko Malikijska.

Pod pojmom Maslehatul-mursele podrazumijeva se sve ono o čemu se zakonodavac nije izjasnio a interes zajednice zalaže da se normira zabrana ili naredba. Da bi se mogla izreći masleha potrebno je da se ispunjavaju sljedeći uslovi:

-da je logično i da prihvaća zdrav razum ono što je mudždehid odredio,

-da je u skladu sa općom intencijom šerijata i da nije u suprotnosti sa nekim drugim pravno valjanim izvorom,

-da se normom ostvaruje opće društveno dobro i korist u interesu vjere ili da se otklone poteškoće u vjeri.

Mnogo je pitanja riješeno putem maslehe bilo da je riječ o pojedinačnom ili zajedničkom interesu. Ako se suprotstave ova dva interesa onda se daje prioritet općem interesu.

Smatra se da djelo koje je vjerom zabranjeno treba spriječiti u samom nastanku i sve ono što vodi tom grijehu i treba ga onemogućiti i zabraniti bez obzira što su u principu dozvoljena i da su u normalnim uvjetima dozvoljena. Recimo voće kojim se proizvodi alkohol treba zabraniti sijati za te potreba dok za normalnu konzumaciju su dozvoljena(šljiva ili grožđe).

Maslehatul-mursele spada u domen čistog idžtihada.

Ebu hanifa nije dozvoli da se pojedinačni interes pod svaku cijenu podčinjava kolektivnom dok imam Malik zauzima suprotan stav.

Po njemu se može primijeniti sila nad okrivljenim da bi se iznudilo priznanje argumentirajući to da ako toga ne bi bilo  mogao bi se ugroziti mir poštenih građana te da je manji grijeh zakinuti pojedinačno pravo nego dozvoliti nesigurnost zajednice.

Ebu Hanifa smatra da je ovo u suprotnosti sa utvrđenom predajom poslanika koji imperativno zabranjuje izricanje krivične presude u šerijatskom pravu ako postoji i najmanja sumnja u istinitost.

Prema hanefijskom učenju manji je grijeh ne kazniti krivca nego osuditi nevinog.

Maslehatul-mursele je u malikijskom mezhebu našlo veliku primjenu ne samo u pravu već uopće.

U Španiji je  postojala jedna fetva koja je glasila:

Halifa za namjerno omršen post ne može vršiti otkup za počinjeni grijeh već je morao uzeti ono što je za njega najteže. Sve druge osobe mogu za isti prekršaj da odaberu jednu od tri mogućnosti koja im je najlakša. Keffaret se može postići samo ako prekršitelj vjerske norme osjeti posljedice svog grijeha a ono za halifu može biti samo post zbog njegovih materijalnih mogućnosti.”

Iz svega navedenog vidimo da hidžaska škola ima četiri karakteristike u odnosu na druge pravne škole i to:

-otvorenost idžtihada za sve generacije,

-tradicija građana Medine ima prednost nad ahad i haber hadisima,

-idžm’a je moguća samo ako je u suglasnosti sa tradicijom Medine,

-daje veliku prednost društvenom interesu nad pojedinačnim.