Hanefijski mezheb

Nu’man ibni Sabit ibni Azem imam ebu Hanifa(80.h.g.-150.h.g.)

Otac Ebu Hanife porijeklom je Perzijanca. Po primanju islama dolazi u Kufu gdje mu se rađa sin Nu’man ibni Sabit. Najviše vremena provodi u Kufu, učenik je mnogih kufanskih učenjaka, a najviše vremena proveo je kod Hamana ibni Sulejmana. Tražeći nauku putovao je u Basru, Meku i Medinu gdje se sastajao sa najvećim učenjacima svog vremena. Najviše vremena posveto je idžtihadu i vjerovao je da šerijatsko pravo mora odgovoriti potrebama društva samo putem stalne primjene idžtihada. Idžtihada nema bez kijjasa (analogije) i nije se zadovoljavao sa traženjem rješenja samo trenutnu situaciju već je tražio i odgovore za pretpostavljene slučajeve.

Izvori prava u hanefijskoj pravnoj školi

Ebu Hanifa kaže:”Ja se prvo obraćam na Kur’an, ako ne nađem rješenje onda ga tražim u sunnetu, a ako ga nema ni u Kur’anu ni u sunnetu tražim u onome u čemu su se složili ashabi, ako su se ashabi razišli uzimam ono što je najbliže Kur’anu i sunnetu. Ako ne nađem niti jedno rješenje neuzimam mišljenje Tabe’ina već dajem svoje mišljenje kao što su i oni dali svoje.”

Njegova metodologija tumačenja Kur’ana i sunneta ista je kao i kod Omera ibni Hattaba i Abdullaha ibni Mes’uda. Nastojao je da pronikne u suštinu norme a ne samo da se zadovoljavao formalnom stranom. Oprezno je pristupao hadisu i prihvaćanju hadisa i zbog toga je bio optuživan da odbija tradiciju i da ne poštuje sunnet. On je, zapravo, imao najveće i najteže kriterije za prihvaćanje hadisa. Ebu Hanifa daje prednost onim predajama koje prenose fakihi u odnosu na muhadise i kaže; onaj koji prenosi hadis, a ne zna fikh sličan je ljekaru koji sakuplja lijekove a ne zna njihov upotrebu i značenje. Bio je optuživan i da daje prednost analogiji nad hadisom pa je Džafer ibni Mes’ud (halifa) reagirao i napisao pismo u kojem kaže:

Saznao sam da daješ prednost analogiji nad hadiso

na što mu je E m…” bu Hanifa odgovorio:

“Vladaru pravovjernih pogrešno si obaviješten, ja prvo tražim rješenje u Kur’anu zatim u hadisu pa kod Ebu Bekra, Omera i drugih ashaba pa ako su se oni razišli onda uključujem kijjas (analogiju).”

Kijjas u hanefijskom mezhebu

kijjas je rasuđivanje na bazi analogije tj. zaključivanje na osnovu danog principa u Kur’anu, sunnetu, i idžma’u na neki novi slučaj koji ima zajedničke karakteristike sa sličnim slučajem.

‘Ille- ili razlog u analogiji ima svoja četiri elementa i to:

-‘aslu-Kur’ansko sunetska i idžma’anska osnova

-fer’u-je novi slučaj koji treba riješiti

-‘ille ve ‘aslu džami’u- razlog da novi slučaj ima iste karakteristike i svojstva kao osnova

-hukmul-‘aslu- to je da je rješenje uu osnovi potpuno poznato i određeno tako da se zna da li je norma imperativno zabranjujuća ili ovlašćujuća.

Primjenom ovih elemenata došlo je do zabrane svih alkoholnih pića, tako se vino(hamr) uzima kao osnova(‘aslu) a razlog(fer’u) je u tome što su sva alkoholna pića kao i vino štetna i imaju isto djelovanje.

Širenje hanefijskog mezheba

Ono što je danas hanefijski mezheb ne treba vezati samo za imama Ebu Hanifu. Tu su i mišljenja njegovih učenjaka koji su poslije njega pisali djela i pored njegovog mišljenja i fetvi davali svoje stavove. U nekim se pitanjima nisu složili pa su svoje mišljenje i svoj idžtihad zamijenili njegovim. Za širenje hanefijskog mezheba najzaslužniji je imam Jusuf. On je po nagovoru abasidiskog halife Haruna el Rašida napisao djelo Haradž (Politička ekonomija islamske države). Postavljen je za vrhovnog sudiju pa je hanefijski mezheb postao državni mezheb abasidijske države. Padom abasidijske dinastije a u vrijeme turske imperije hanefijski mezheb postaje zvanični mezheb. Drugi učemik Ebu Hanife Muhamed ibni Husejin nije bio zauzet državnim poslovima pa se posvetio pisanju knjiga i tumačenju hanefijskog mezheba.