Hambelijski mezheb

Ahmed ibn Hambel (164.h.g.-241.h.g.),(751.g.-856.g.)

Imam Hambel rođen je 571 godine i živio je i školovao se u Bagdadu a umro je 856.godine.

Učio je od Šafije fikh a Šafija od njega hadis. Buharija i Muslim su njegovi učenici hadisa.

Napisao je  Musned koji sadrži 40000 hadisa od koji je 10000 ponavlja u različitim kontekstima i na različitim mjestima.

Često je govorio:

Kod mene je slabi hadis(daif) bolji od mišljenja ljudi”.

Zbog ovog stava više ga smatraju muhadisom nego mudžtehidom.

On smatra da za tumačenje Kur’ana nema Re’ja obrazlažući to time da ljudski um uvijek  ima mogućnost da pogriješi i zbog toga se treba oslanjati na vanjsku formu. Sve vrste hadisa su u prednosti nad analogijom i analogija je kod njega zastupljena u krajnjoj nuždi. On govori da je zakonski tumač Kur’ana Muhammed a.s.  te da Kur’an i sunnet stoje u neraskidivoj vezi jer je neke stvari u Kur’anu moguće samo objasniti sunnetom Muhammeda a.s. kao što je:

Zekat, namaz,post ili hadždž kao i nasljedno pravo (Feraiz).

Bilo je mnogo hadisa koji su isključivali potrebu za analogijom.

Idžm’a je potpuna suglasnost svih islamskih učenjaka o jednom pitanju bez i jednog suprotnog mišljenja. S obzirom da je nemoguće danas sastaviti sve velike ‘alime   znači da nema konsenzusa a idžm’a je ograničena na generaciju ashaba.

Sužavanje prostora analogiji nastankom pravnih škola i umiranjem ashaba ne znači  potpuno ukidanje analogije.