Ukubat

‘UKUBAT

Ukubat ili kazneno pravo- je posebna šerijatska disciplina u šerijatskom pravu koja regulira sankcije radi prekršaja pojedinih vjerskih normi i propisa.

Svoju utemeljenost nalazi u kur’anskoj i sunnetskoj osnovi. Kur’an nije ulazio u detaljna obrazloženja pravnih normi već je dao samo opća načela koja je poslanik objasnio i njihov način primijenio u svom životu.

Ponekad je i sam Muhammed a.s. donosio norme koje su za muslimane imale obavezujući karakter a time imaju i danas obavezu poštovanja.

Kur’an je u principu više etička knjiga nego pravni zakonik  iako je istovremeno i normativna knjiga i etička.

Sankcije dolaze kao posljednja mjera koju treba poduzeti protiv onih koji ugrožavaju neku od osnovnih vrijednosti koje su vjerom zaštićene.

Krivično pravo nije imalo adekvatno obrazloženje kao nasljedstvo ili brak. Vrlo se je malo radilo na razrađivanju ukubata.

Sve praznine  u kaznenom pravu dopunjavali su oni koji su odgovorni za provedbu pozitivnog šerijatskog prava a to su; kadije, ulema, mudžtehidi, muftije i uopće imami.

Islamsko kazneno pravo je u svom ranom nastanku poznavalo načelo legaliteta krivičnog djela i sankcija, u kome su kaznena djela morala unaprijed biti određena kao i sankcionirana.

U suri El-Maide u 47 ajetu se kaže:

“I sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio- pravi su grješnici.”

Allah obavezuje Ulul-emre da ne mogu izreći kazne za djela za koje ranije  nije izrečeno rješenje. Ovaj princip je primjenjivan u doba Muhammeda a.s. tako da niti jedan musliman nije grješan za djela prije primanja islama pa i zakopavanje žive djece ženske.

Svi islamski učenjaci smatraju da se na osnovu kur’ana i sunneta dolazi do zaključka da se šerijatom štiti pet osnovnih i trajnih vrijednosti i bilo kakav atak na jednu od njih predstavlja kazneno djelo za koje je već propisana sankcija i kao takvo isključuje svaku ingerenciju sudije. Sudija nema nikakvo pravo izmjene tih odluka nego je dužan samo da ih realizira a to su:

-kaznena djela protiv vjere npr. huliti Boga, poništavati vjerske dogme, vrijeđati Božije poslanike, napuštanje islam isl. Smatra se najvećim kaznenim(krivičnim) djelima,

-uskraćivanje vjerske slobode,

-kaznena djela protiv života i tijela,

-kaznena djela protiv privatne i društvene imovine,

-kaznena djela protiv braka i časti (zina-blud),

-kaznena djela protiv trezvenosti.

Hadd-pl.Hudud, T’azir

Sankcije za krivična djela nazivaju se hadd. Hadd u arapskom jeziku je zapreka a u šerijatskom pravu znači kazna označena Kur’anom. To je sankcija koju nema nitko pravo da dira i mijenja a nadležni su dužni samo da je provedu.

T’azir to je ona sankcija koju izriče sudija i mora biti u skladu sa islamskim propisima a izriče se nakon sagledavanja svih argumenata tj. sudskog procesa i uzimaju se sve mogućnosti.

Hazze znači spriječiti, pomoći, odgojiti, a u šerijatu znači sprječavanje nečega da ne bi došlo do izricanja t’azira ili hadda.

Kisas

U šerijatskom pravu kisas se tumači kao uzvraćanje kazne u istoj mjeri onome tko je na bilo koji način dotaknuo nečije tijelo ili život tj. atakovao na nekoga.

Kur’an se nije očitovao o grupi ljudi koja ubije jednog čovjeka već se vjernicima obraća u jednini. Nema pouzdane  predaje niti od poslanika Muhammeda a.s. o ovom slučaju.

Ovo se je pitanje nametnulo tek nakon smrti Muhammeda a.s. a naročito je došlo do izražaja za vrijeme hilafeta Omera ibnHattaba.

Jahja ibn Nubejje zatražio je pojašnjenje od samog halife Omera r.a. pošto je jedna žena sa svojim ljubavnikom ubila svog pastorka.

Halifa nije moga ponuditi rješenje jer ga nije bilo u kur’anu i hadisu Muhammeda a.s.. Pozvao je najučenije ashabe svoga vremena da pokušaju riješiti ovaj problem. Na kraju diskusije prevladavalo je mišljenje Alija ibn Ebi Taliba koji je predložio:

“Za ubistvo jedne osobe može se izreći većem broju počinioca ista kazna i da se za izricanje ove kazne ne protivi duhu kur’anskog učenja.”

Kur’anskom izricanje sankcija ima za cilj da spriječi nasilje i anarhiju te da obezbijedi sigurnost i mir građanima a to se može postići samo potpunom primjenom.

Važno je napomenuti da se u ukubatu analogija vemo rijetko koristi.

Ovaj stav Alija r.a. prihvatile su sve pravne škole izuzev nekih pristalica Hambelijskog mezheba i mezheba Zahirita.

U klasičnoj islamskoj pravnoj literaturi mnogo prostora je posvećeno tumačenju kur’anskog ajeta koji se odnosi na odmazdu za ubijanje.

U suri El-Bekare u 178 ajetu se kaže:

“O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijanje; sloboda za slobodu, i rob za roba, i žena za ženu. A onome kome rob ubijenog oprosti neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg i milost. A tko nasilje učini i poslije toga njega bolna patnja čeka.”

Postavlja se pitanje u klasičnoj islamskoj literaturi; značili to da nema kisasa?

Moglo bi se reći najtočniji odgovor dao je El-Bejdavi koji je rekao:

Ovim se ajetom ukida predislamskih način kažnjavanja gdje nije morao biti kažnjen stvarni počinioc zločina. Ovim se ajetom ukida džahilijetski običaj i uvodi se lična odgovornost i na taj način izražava se vrijednost svačijeg života bez obzira na društveni status, što znači ako imućni slobodni čovjek ubije siromašnog roba treba biti ubijen.”

Bitno je napomenuti da bez obzira na vjersku pripadnost tko koga ubije snosi istu sankciju život za život ( izriče mu se smrtna kazna), znači nema veze da li je musliman ubio nemuslimana ili obrnuto ondje gdje je šerijat zakonodavna vlast izriče se smrtna kazna. Ovaj stav je posebno izražen u hanefijskoj pravnoj školi.

Princip život  za život je univerzalan i tu nema izuzimanja.

Islamski pravnici na osnovu kur’anskog ajeta klasificiraju ubojstvo u dvije skupine;

-ubistvo s predumišljajem -‘Amedun,

-ubistvo iz nehata- Hataan.

Pored ove osnovne klasifikacije  islamski pravnici su ubistva klasifikovali u pet skupina;

-hotimično s predumišljajem –’Ameden katlu

-slično hotimičnom- ‘Amedehu mešabehu katlu( tj. kada netko nekoga ubije u tuči ali ga nije imao namjeru ubiti nego samo dobro istući a on nakon toga umre),

-nehotimično, bez predumišljaja- Hatau katlu,

– počinjeno usred nekog čina a ne svojom voljom- Hatau medžra senehu džari katlu,

-nastalo uzrokom neke osobe – Tesja katlu.

Ova ubistva nisu  definirana Kur’anom zato se postavlja pitanje kako ih riješit.

Tesebbub to je ubistvo kada je pojedinac znao da njegova radnja ugrožava sigurnost drugih ljudi pa ako se desi ubistvo mora osloboditi roba osim ako ga poštedi porodica ubijenog.

U  Kur’anu u suri En-Nisa u 92 ajetu o ubistvu se kaže:

” Nezamislivo je da vjernik vjernika ubije, to se može desiti samo nehotice. Onaj koji ubije vjernika nehotice mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika i predati krvninu njegovoj porodici, oslobođen je krvnine samo ako ga oni oslobode. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik mora osloboditi jednog roba vjernika, a ako pripada narodu s kojim ste u savezu mora dati krvninu porodici njegovoj i osloboditi ropstva  jednog roba vjernika. Ne nađeli mora postiti dva mjeseca uzastopno da bi Allah primio pokajanje, a Allah sve zna i mudar je.”

Ubojstvo nastalo uskraćivanjem vode i hrane ili na neki sličan okrutan način smatra se najtežim kaznenim djelom i zahtjeva kaznu od 100 deva od koji 40 treba biti steone. Neki zauzimaju pravnici da za ovo djelo može se izreći i smrtna kazna.

Ubojstvo pod prisilom ili ucjenom imam Šafija smatra da tada treba kazniti i ucjenjivača i izvršioca ubojstva.

Krivična djela protiv privatne i društvene imovine

Krađa spada u krivična djela protiv privatne i društvene imovine a sankcija je propisana Kur’anom i ubraja se u Hadd.

U suri El-Maide u 38 ajetu se kaže:

Kradljivcu i kradljivici osjecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha, a Allah je silan i Mudar.”

Ovu sankciju je primjenjivao i muhammed a.s. pa se zato kaže da je utemeljena na Kur’anu i sunnetu.

U svim fikhskim djelima navodi se slučaj Fatime Muhzamije nad kojom je muhammed a.s. primijenio kur’ansku sankciju iako su na nju intervenirali neki ashabi smatrajući da je treba poštedjeti jer potječe iz ugledne porodice. Muhammed a.s. je rekao:”Propali su oni narodi koji su kaznu primjenjivali samo nad slabim i nezaštićenim”.

Riječ Es-Sarik u Kur’anu  je spomenuta u dosta opštoj formi ali ni u sunnetu nije ništa konkretnije označen kradljivac pa se smatra kradljivcem svatko tko krade.

Za koju vrstu imovine i koliku količinu izriče se kazna propisana kur’anom postoje različita tumačenja.

Može se reći da je ipak postignuta suglasnost među  svim osnivačima pravnih škola da se kradljivac smatra onaj koji samo jednom ukrade.

Usamljeno je mišljenje koje definiše kradljivca osobu koja često krade i to mu je zanimanje.

Islamski pravnici su i u suglasnosti u neprimjenjivanju kazne za krađu pa kažu; da onaj tko krade iz nužde, jer je u tolikoj mjeri siromašan, neće biti kažnjen jer je  zajednica dužna da se brine o njemu i on kao individualna ličnost ima pravo na Bejtul mal (zajedničku imovinu).

Hanefijska, Hambelijska i šafijska pravna škola prihvaćaju mišljenje Alije r.a. i većine ashaba da se za krađu iz Bejtul mala ne primjenjuje sankcija sječe ruke već neka blaža sankcija.

On to argumentira riječima da se Bejtul mal popunjava zekjatom i porezom i to je imetak svih građana a ondje gdje postoji suvlasništvo nema hadda a to potkrepljuju još i hadisom

“Ne primjenjujte hadd nad sumnjivim dokazima”.

Krađom se smatra svako pribavljanje imovine koja se nalazi pod zaštitom bilo koje vrste.

Prema hanefijskoj pravnoj školi za krađu neće biti odsječene ruke onim licima koja su imali slobodan pristup imovini kao što su supružnici, djeca, roditelji i bližnji rođaci ali ako se pokrene sudski postupak onda će sudija izreći sankciju ovisno o situaciji.

Nema sječe ruku za krađu voća i povrća.

Sve  dosad navedeno odnosi se na pojedinca koji ne upotrebljava silu i oružje te time ni ne ugrožava život drugih ljudi. Međutim ako se radi o organizovanom kriminalu onda oni nisu kradljivci nego drumski razbojnici.

Za njih je Allah rekao u suri  El-Maide u 33 ajetu:

Kazna za one koji protiv Allah i poslanika njegova vojuju i nered na zemlji čine jeste; da budu ubijeni ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsjeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika”.

Ibn Abbas komentirajući ovaj ajet kaže:

Ako ubiju i opljačkaju biti će ubijeni razapećem, ako ubije biti će ubijen a ne razapet, ako ukrade a ne ubije biti će mu ruka i noga unakrst odsječena, a ako samo zaplaši biti će protjeran iz zemlje”.

U definiranju drumskih razbojnika postoji razmimoilaženje među islamskim alimima.

Šafijska pravna škola smatra da su to oni koji upadaju u tuđe kuće i pljačkaju kao i oni koji izvrše ubojstva na poseban okrutan način prilikom otuđivanja imovine.

Hanefijska pravna škola smatra da su to najmanje dva čovjeka koja su se udružila da bi sticali imovinu otimajući je od drugih ljudi bilo to ulaskom u njihove kuće , na njihove posjede ili presretanjem na putu.

Krvni delikat (Princip taliona)

Prema islamskom učenju samo Bog daje život pa time jedino On i ima pravo da ga uzima da daje smrt.

Onaj tko bespravno posegne za tuđim životom čini grijeh koji se mora otkupiti i na ovome i na onome svijetu.

U suri El-Maide u 45 ajetu se kaže:

Mi smo u njemu propisali; glavu za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i zub za zub, a  da rane treba uzvratiti. A onome tko od odmazde odustane biti će mu od grijeha iskupljeno. Oni koji ne sude po onome što je Allah objavio pravi su nasilnici”.

Ima mišljenja da se ovaj ajet ne odnosi na muslimane te da je poruka kakav je zakon bio kod Jevreja. Ipak prevladava mišljenje da se odnosi i za muslimane.

Ovo je tzv. princip taliona gdje se uzvraća istom mjerom nanošeno zlo.

Hanefijska pravna škola navodi 126 ajet sure En- Nahl kao objašnjene da se odnosi i za muslimane gore navedeni princip oko za oko, zub za zub.

“Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno, a ako otrpite to je doista bolje za strpljive”.

Hadduz-zina – Kaznena djela protiv braka časti javnog morala

Koliko god islam cijenio i uvažavao brak ipak postoji i dozvoljava rastavu braka smatrajući da sreća i zadovoljstvo bračnih drugova dolazi na prvom mjestu, zato je rečeno da Allahu najmrža dozvoljena stvar jeste rastava braka.

U kolikoj je god mjeri je razrađen munakehat (islamsko bračno pravo) u istoj tolikoj mjeri je razrađeno u ukubatu vanbračni odnosi.

U suri En-Nur u 2 ajetu se kaže:
“Bludnicu i bludnika izbičujte sa 100 udaraca bičem, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovom jedna skupina vjernika bude.”

Ovaj se ajet odnosi na neoženjene i neudate dok je za preljub u braku propisana kazna kamenovanjem- smrtna kazna.

Svi islamski pravnici uzimaju predaju po kojoj Muhammed a.s. kažnjava kamenovanjem za preljub u braku osim Haridžija.

Haridžije odbijaju smrtnu kaznu udatim i oženjenim navodeći tri razloga;

-bludnica i bludnik su u Kur’anu spomenuti u opštoj formi bez obzira bili u braku ili ne. U  Kur’anu se navodi pola kazne za udate robinje u suri En-Nisa 25 ajet gdje se kaže: “…A kada one kao udate počine blud, neka se kazne polovicom kazne za slobodne žene…”

-postavlja pitanje kako se može poloviti kazna kamenovanjem? Nikako nego samo bičevanjem sa 100 udaraca na 50 udaraca.

-predaja po kojoj se temelji kamenovanje  nije dovoljno vjerodostojna.

Svi osnivači škola  pa i Šije smatraju da je sened (tj lanac prenosioca hadisa)na takvom nivou da hadisi koji govore o preljubu i kamenovanju spadaju u Mutevatir hadise(vjerodostojne hadise) a nikako u haber ili da’if(slabe).

I ovaj stav nije u suprotnosti sa Kur’anom nego je samo njegovo tumačenje i upotpunjavanje.

Dokazivanje preljuba spomenuto je u munakehatu i nakon toga nastupa sankcija koju treba provesti.

Kazf (Lažno svjedočenje)

Lažno svjedočenje i atakovanje na čast i dostojanstvo poštenih ljudi i čestitih žena zove se kazf.

Kur’anska sankcija za to krivično djelo je 80 udaraca bičem, a to je iz tog razloga da bi se spriječilo nanošenje moralne štete i nepravednih kletvi koje mogu imati teške posljedice ne samo za ugled žene već i na užu i širu porodicu, pa  čak i za mir i sigurnost ostalih građana.

Allah u suri E-Nur u 4,5 ajetu kaže:

“Oni koji okrive poštene žene a ne dokažu to sa četiri svjedoka, sa 80 udara bičem izbičujte, i nikada više svjedočenje njihove ne primajte; to su nečasni ljudi”

“Osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave jer i Allah prašta i samilostan je”

Hanefijska pravna škola naučava da je kazf dio hadda koji je propisan od Allaha i da sudija koji sudi i vodi postupak, ako utvrdi neosnovanost optužbe mora provesti kaznu bez obzira na lice nad kome je nanošena šteta i na njegovi spremnost da oporosti. U ovakvom slučaju mora se provesti sankcija bilo to nad optuženim zbog optužbe ili nad podnosiocem tužbe zbog lažnog svjedočenja. Što se tiče pokajanja to je između njega i Allaha, a kajanje prije sankcije nema važnosti.

Šafijska pravna škola međutim kazf smatra u prijestupe čije sankcije su propisane Kur’anom i prema njoj ako oklevetavana osoba primi izvinjenje i oprosti klevetniku sudija je dužan to prihvatiti i ne primjenjivati sankciju bičevanjem.

Npr. ako bi muž okrivio svoju ženu za preljub i ako ne dovede četiri svjedoka ne primjenjuje se kazna, već se sprovodi poseban postupak tzv. Li’an(zaklinjanje u vjerodostojnost svojih riječi) i nakon toga nastupa razvod braka i nikada se više ne mogu uzeti.

U suri En-Nur 6,7,8,9 ajet se kaže:

” A oni koji okrive svoje žene a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrditi će svoje svjedočenje zakletvom Allahom i to četiri puta da zaista govore istinu”

” A peti put da ga pogodi Allahovo prokletstvo ako laže”

“A ona će kazne biti pošteđena ako se četiri puta Allahom zakune da on zaista laže”

“A peti put da je stigne Allahovo srdžba ako on govori istinu”

Krivična djela protiv bezumnosti prezrenosti

Islam naučava da je Allah obdario čovjeka razumom pokorio mu sve što je na zemlji i dao mu obilje blagodati koje isključivo njemu služe. Razum dat čovjeku omogućuje mu i nalaže da trajno bude sposoban za rad i razmišljanje i svako omalovažavanje razuma kao Božjeg dara smatra se grijehom

Omalovažavanje i uništavanje ovog Allahovog dara vrši se po islamskom učenju putem konzumiranja alkohola i drugih opojnih sredstava kao što su razne vrste droga.

Alkohol i druga opojna sredstva čovjeka čine privremeno nesposobnim da zdravo, ispravno, i realno razmišlja i radi.

Alkohol je zabranjen kur’anskim 90 ajetom sure E-Maide :

O vjernici vino, kocka, kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da bi ste postigli što želite.”

Kur’an zabranjuje alkohol ali ne izriče sankciju. Nakon objave ovoga ajeta muslimani su u Medini prestali sa upotrebom alkohola smatrajući ga velikim grijehom što i jeste.

Mnoge su predaje da je Muhammed a.s. davao 40 udarac papučom ili nekom drugom batinom.

U vrijeme Omera r.a. alkohol se počeo više konzumirati. Da bi ovo zlo iskorijenio on je odlučio da pooštri sankciju smatrajući da je sankcija koju je Muhammed a.s. primjenjivao blaga.

Savjetovajući se sa ashabima o visini kazne i kako je utvrditi kao najispranije mišljenje uzeto je mišljenje Alija r.a. koji je predložio 80 udaraca bičem i rekao:

tko pije napije se, kad se napije svašta govori, kad svašta govori potvara a kad potvara kazni ga kaznom onih koji potvaraju(kazfom).”

Ovaj stav prihvatio je Omer r.a. u suglasnosti sa svim ashabima pa se ovo zove i Idžma’u ashabi (opća suglasnost ashaba).

Šafijska škola ovo nije prihvatila već je  ostala je na kazni od 40 batina smatrajući da ondje gdje je Muhammed a.s. nešto odredi tu nema nitko prava izmjene.

Dalje navode da čovjek u opijenom stanju ne zna šta govori pa zbog toga se ne može uzeti njegova potvora kao potvora za kazf

Sankcija za alkohol bez obzira na postupke opijenog primjenjuje se samo nad muslimanima.

Nemuslimani u islamskim zemljama mogu proizvoditi i konzumirati alkohol, prodavati jedni drugima jer im to njihova vjera dozvoljava.

Musliman koji bi nemuslimanu prolio alkohol, ubio svinju ili uništio svinjsko meso  dužan mu je nadoknaditi štetu a ako bi top ponovio više puta mogla bi se izreći i veća kazna na osnovi T’azira.

Za razliku od bluda gdje se traže četiri svjedoka za alkohol su dovoljna dva.

T’azir

T’azir dolazi od glagola ‘azere-ju’aziru što znači spriječiti, pomoći, odgojiti.

U šerijatskom se pravu pod pojmom T’azir podrazumijeva izricanje kazne, sankcije koja Kur’anom i sunnetom nije određena već spada u deskripciju prave sudije koji izriče nekakvu kaznu, a kazna odnosno sankcije se izriče nakon sagledavanja svakog slučaja pojedinačno.

Za vrijeme Muhammeda a.s. i poslije njegove smrti sudsku i upravnu vlast vršili su namjesnici koje je on imenova a poslije njegove smrti halife.

Omer r.a. je bio prvi koji je odvojio sudsku od izvršne vlasti. Učinio je sudove mnogo rezervisanijim od stvarnih nosilaca vlasti ali je zato poštovao njihovu odgovornost.

U šerijatskoj pravnoj literaturi pojavljuje se termin Hakim ili Imam kao neposredni nosilac vlasti u ulozi sudije.

Hakim je imenovao sudiju i uvažavao njegovu odluku smatrajući da sudija mora izuzetno dobro poznavati fikhske propise dok nosioca vlasti to ne obavezuje. Sudija mora biti  stručan i velikih moralnih kvaliteta s obzirom da se zna da se susreće sa mnogim pitanjima za koja treba izreći sankciju koja nije Kur’anom i sunnetom određena.

Dužnost sudije kod hadda  sastoji se u tome da činjenice vezane za konkretna djela obavezno pribavi te da mu se omogući nesmetano provođenje sankcija.

Mnogo je delikatnija stvar ondje gdje sankcija nije utvrđena pa se sudija mora baviti utvrđivanjem prestupa kao i iznalaženja adekvatne sankcije.

U principu T’azir ima odgojnu ulogu jer su sve tjelesne sankcije, kazne, izrečene Kur’anom i one su hadd.

Zbog toga je hadd različit u različitim vremenima i zavisi od mjesta do mjesta.

Jedna od bitnih karakteristika T’azira jeste da njegova sankcija ne može biti veća od hadda. Kazna za potvoru je kazf  i utvrđeno je 80 udaraca bičem zato se za lažno optuživanje za neka druga pitanja može izreći samo manja kazna od 80 udara bičem.

Načelo legaliteta za prekršaj vrijedi isto kao i za krivična djela jer se po općoj suglasnosti svih islamskih učenjaka čovjek mora prvo upoznati na određeni način sa islamskim zabranama i tek u ponovljenom slučaju mu se izriče kazna jer nije dozvoljeno kazniti nekoga za nešto što nije znao da je zabranjeno.

Ovo se posebno odnosi na lica koja su živjela u neislamskoj zemlji pa su preselili gdje vlada šerijatski zakon.

Pravne škole nemaju izgrađen jedinstveni stav o pitanju smrtne kazne T’azirom tj. za koja se djela ova kazna može izreći.

Od svih mezheba hanefijski stav jedini zauzima smrtnu kaznu izrečenu T’azirom za sljedeće slučajeve:

-homoseksualizam,

-sodomiju,

-hekrofiriju i špijunažu.

Šafijska pravna škola dozvoljava izreći smrtnu kaznu T’azirom onima koji u vjeru unose novotarije a u suprotnosti su sa Kur’anom i hadisom.

Hanefijska pravna škola odbija analogiju u kaznenom pravu pa se po toj osnovi homoseksualizam ne može poistovjetiti sa bludom kao kod Šafije.

Homoseksualizam je opasna bludna radnja koja ugrožava moral i predstavlja opasnost po javni moral  i red u društvu. Za ovaj čin prekršaja u Kur’anu se ne spominje sankcija a hadisi koji se prenose nisu u tolikoj mjeri vjerodostojni da se mogu prihvatiti.

Imam tj. Hakim je dužan da sam procijeni situaciju i donese sankciju.

Za špijunažu hanefijska pravna škola ističe kako je Muhammed a.s. oprostio Hattabu ibn Ebi Multatu koji je poslao pismo u Mekku mušricima obavještavajući ih o namjerama muslimana.

Ebu Hanifa smatra da ovaj čin treba shvatiti kao Has jer dotičnog smatraju učesnikom bitke na bedru. Pošteđen je smrtne kazne  zbog zasluge koju je učinio za islam i muslimane.

Malikijska i Šafijska škola i dalje smatraju da se izriče smrtna kazna a kao argument navode 32 ajet sure El-Maide koji glasi:

Zbog toga smo mi propisali sinovima Israilovim, a ako ubije nekoga tko nije ubio nikoga ili onoga koji na zemlji nered ne čini kao da je sve ljude poubijao, a ako netko bude uzrok da se nečiji život sačuva kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili ali su mnogi od njih i poslije toga na zemlji sve granice prelazili.”

Prateći hadise u sahihu muhammed a.s. je jednom prilikom rekao ako se ustoliče dvojica halifa zadnjeg koji se ustoliči ubijte.

Muhammed a.s. je rekao:
Tko vam pristupi imenujući vas vladarom želeći da rastrgne zajednicu udarite ga po vratu sabljom ma tko on bio”.

Jedna od kazni koja se izriče T’azirom jeste i zatvorska kazna. Prvi je ovu kaznu izrekao Muhammed a.s.. Ovu kaznu je izrekao čovjeku koji je držao ruke drugom čovjeku dok ga je treći udarao i tako izvršio ubojstvo bez ikakvog otpora ubijenog.

Znači  izricanje kazne zatvorom je utemeljena na sunnetu iako u vrijeme Muhammeda a.s. nije bili zatvora u klasičnom smislu te riječi kao ni u vrijeme Ebu Bekra r.a.

Prvi koji je naredio da se izgradi zgrada za zatvorenike bio je Omer r.a. Vremensko trajanje zatvorske kazne nije izrečeno već se ono prepušta sudijama da odrede dužinu  trajanja zatvorske kazne ovisno o situaciji i stepenu krivice.

Hanefijska pravna škola propisuje zatvorsku kaznu dužniku sve dotle dok ne vrati dug ako ima materijalna sredstva a ako nema onda na prisilni rad ili prognanstvo iz zemlje.-

Šafijska pravna škola najdužu zatvorsku kaznu izriče godinu dana s time da istražni postupak ne može trajati više od tri mjeseca.

Hambelijska pravna škola ovdje uključuje analogiju i kaže ako je kazna prognanstva jednu godinu ni zatvorska ne može biti duža.

Što se tiče progonstva hanefijska pravna škola shvaća ga kao prognanstvo osobe iz sredine radi mira i sigurnosti drugih građana. Navode  slučaj Omera r.a. koji je prognao Nasra ibn Hadžadža.

Ibn Hadžadža  halifi se obratio riječima :

Šta sam zgriješi o Emirul-mu’minin”

“Ti nisi učinio nikakav grijeh a ja bih bio grješan kada ne bih očistio toprah hidžreta u tebi”

Omer r.a. ga je protjerao zbog zaljubljivanja žena u njega iako ne njegovom voljom. Ovaj gest je napravljen zbog toga da se sačuva mir i onemogući zanesenost da ne bi došlo do neželjenih posljedica.

Također je poznat slučaj prognanstva zbog opijanja alkoholom Sabita ibn Ashaa u Hajber iz Medine.

Korupcija i mito prema islamskom učenju

Prema islamskom učenju bespravno prisvajanje materijalnih i drugih dobara ubraja se u teške grijehe.

Islam najstrožije zabranjuje sve putove koji vode mitu i korupciji i to osuđuje kao veliki i težak grijeh.

Sticanje imetka na takav način je strogo zabranjen a ljudi koji nude mito i primaju ga su ljudi bez morala i savjesti.

Prema ibn ‘Abidu RUŠVEHUN- MITO je davanje neke vrijednosti sudiji ili nekom drugom licu u cilju postizanja nekog cilja u svoju korist.

Onaj koji daje mito zapravo pokušava da izigra zakon i navede ga u svoju korist.

Korumpirani ljudi su ljudi bez morala i osnovnih etičkih načela  pa se za sudiju ne može uzeti korumpirana ličnost.