Idžtihad

Idžtihad

Džehede, jedžhedu, džuhdun, idžtihad- nastojati, truditi se, naprezati se, raditi s      naporom, iscrpljenje krajnje mogućnosti u postizanju određenog cilja.

U islamskoj pravnoj terminologiji idžtihad znači:  samostalno rješenje nekog vjerskog pitanja, tumačenje šerijatskog problema na osnovu Kur’ana i Sunneta.

Šafija definiše idžtihad kao tumačenje propisa putem analogije(kijjasa). On smatra da je idžtihad potreban gdje je god to moguće. Sinonim za idžtihad je Re’j.

Re’j znači slobodno pravnikovo mišljenje o određenom pitanju pravne nauke gdje nema jasnog dokaza u Kur’anu i u Sunnetu. Ondje gdje je Kur’an jasan i nedvosmislen za pravnika nema slobode odlučivanja niti korištenja vlastitog razuma radi istraživanja suda. To su u prvom redu ajeti koji se u šerijatskom pravu nazivaju Delil-Katj (jasan dokaz) i oni ne dozvoljavaju slobodno prosuđivanje npr. ajet u kome se spominje kome pripada zekat ili ajet u kojem su navedene osobe s kojima se nemože sklopiti brak.

Ovih ajet nema mnogo, puno je više onih koji govore u opštoj formi pa je za njihovo tumačenje nužno poznavanje sebeba(povod objave)ili hadisa koji ga tumače.

Za mudžtehida je važno da zna koji su ‘Am ajeti(općeniti ajeti) a koji su Has ajeti(ajeti koji imaju konkretne ljude i povode za objavu).

Mišljenje pravnika koje može biti ispravno ali i pogrešno ne obavezuje nikoga da ga slijedi, osim onaj koji je traži da mu se objasni dotični problem.

Po mišljenju imama Šafije idžtihad i re’j su jedno te isto, a kako idžtihad nazivamo kijjasom to znači da je IDŽTIHAD, RE’J, KIJJAS-ANALOGIJA.

Ovo mišljenje ne prihvaćaju ostali pravnici.

Ebu hanifa kaže da su kijjas(analogija, idžtihad), i urful beled (običaj naroda) i drugim pomoćni izvori samo dijelovi Re’ja a nikako njegovi sinonimi.

U islamskoj terminologiji Eš-Šarija (zakonodavac) je nepogrješiv a to je samo Allah i njegov zakon je pravedan i istinit. Mišljenje bilo kojeg čovjeka može a ne znači da mora i da jeste ispravno, najvažnija je namjera a to znači da je njegovo mišljenje neobavezujuće.

Međutim ako se svi pravnici jednog vremena slože oko nekog pitanja tada se to mora prihvatiti i slijediti jer je to Idžm’a.

Pravno rješenje Mudžtehida naziva se FETVA.

Fetve izdaju muftije ali se one ne mogu poistovjetiti sa mudžtehidima. Mudžtehidi imaju sopstvenu metodologiju neovisnu o drugim pravnim školama i političkim vlastima dok muftije  ne mogu izbjeći utjecaj političke vlasti ili mišljenja pravnih škola.

Idžtihad Muhammeda a.s.

Muhammed a.s.  je čovjek počašćen svim osobinama kao i svaki drugi insan s razlikom da je bio i Božiji poslanik.

Koristio se razumom i ponekad je tražio i uvažavao mišljenja ashaba. O vjerskim pitanjima davao je sam rješenja a o svjetovnim savjetovao se sa ashabima gdje je dozvoljavao da se njegovo mišljenje derogira(izmjeni).

Princip šure utemeljen je na 159 ajetu sure Al-Imran:

…zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se sa njima, a kada se odlučiš pouzdaj se u Allaha, zaista Allah voli one koji se uzdaju u Njega”.

Idžtihad Muhammeda a.s. nije istovjetan s idžtihadom drugim mudžtehida. Razlika je u tome što eventualnu pogrešku koju bi učinio odmah nailazi na korekciju Kur’ana jer Allah ne dozvoljava da njegov poslanik bude na pogrešnom putu. Na taj se je način sunnet našao u potpunoj suglasnosti s Kur’anom.

El ‘Azimetun ve Ruhsun

El ‘Azimetun ve Ruhsun je olakšica na osnovu danog principa; tako El-‘Azimetun znači Osnova, a Ruhsun Olakšica.

Drugim riječima to je osnova na kojoj se temelji propis, a rješenje nekog problema nalazi se u olakšici tj. ruhsunu.

Npr. Fardil-ajn je post i to je El ‘Azimetu (Osnova), a onaj koji ne može postiti ima Ruhsun (olakšicu),

Npr. Fardil-ajn je namaz, klanjati četiri rekjata farza je osnova a za musafira postoji Ruhsun olakšica da klanja dva rekjata.