OPTUŽBA ISLAMA ZA TERORIZAM – NAJVEĆI UZROK ISLAMOFOBIJE

Sažetak

Autor u ovom radu inicira pitanje (ne)definiranosti pojma terorizam i njegovog pogrešnog tumačenja na međunarodnoj sceni danas, zatim optužbu islama da se u svom nastanku i razvoju širio sabljom. On navodi primjere tolerancije posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., prema nemuslimanima, primjere iz života ashaba i drugih generacija muslimana kroz cijelu historiju, koji potvrđuju da je tolerancija muslimana prema nemuslimana utemeljena u korijenima njihovog vjerovanja, te da ona nikada nije bila zbog slabosti i nemoći muslimana. To se moglo primijetiti na svim meridijanima do kojih je islam došao, od Afrike i Azije, pa do Evrope. Sve to na najbolji način potvrđuje i ilustrira, nama svima dobro poznati, status nemuslimana za vrijeme islamske vladavine na ovim prostorima. Da je to tako, muslimani BiH pokazali su i u ovoj  posljednjoj  brutalnoj  agresiji  na  njihovu  domovinu,  tokom koje je rušenje džamija od strane nemuslimana bila opća pojava, a rušenje crkava od strane muslimana samo poneki izuzetak.

Zato, svaka optužba islama za terorizam i nekorektan odnsos prema nemuslimanima, koja je danas najveći uzročnik islamofoboije, neutemeljena je i neopravdana.

U  zaključnim  razmatranjima  autor  naglašava  da  je  islam

uvijek,  za  razliku  od  mnogih  drugih,  gradio  i gradi  civilizaciju dijaloga i dogovora, a ne civilizaciju sukoba i razdora.

Uvod

 

Islam je posljednja objavljena vjera. Njime je Allah, dž.š., završio ciklus objave, derogirao objave prije njega i učinio ga jedinom vjerom kojom je On zadovoljan.

Islam je pokazao svoju uspješnost u rješavanju životnih problema tokom različitih vremenskih perioda i na različitim mjestima.  Čovječanstvo  je  dostiglo  najveći  stepen  pravde, jednakosti i slobode upravo u svjetlu vladavine islama. To je općepoznata činjenica, a ne samo mašta, ali je, nažalost, mnogi nisu ili neće da budu svjesni. Naprotiv, danas su mnogi pogledi sa zlim namjerama uprti u islam, s ciljem da ga ocrne i da tu historijsku činjenicu sakriju. Oni su slični onima koji pušući svojim ustima žele da ugase Sunčevu svjetlost.

Najveći  politički,  medijski  i  ideološki  potencijali  Zapada usmjereni su ka muslimanima optužujući jedino njih i njihovu vjeru islam za svjetski terorizam. Neki od njih su pokušali da utemelje svoje optužbe tako što su ustvrdili da korijeni terorizma kod muslimana leže upravo u njihovom vjerovanju i vjerozakoniku. Oni tako žele dokazati da je upravo islam taj koji odgaja svoje sljedbenike kao teroriste. Istinski musliman, po njima, teroristički je projekat, i on je spreman da ubija. Oni time žele zastrašiti svijet i udaljiti što veći broj ljudi od islama. Zapad odavno pokazuje duple standarde.  Kada  se  desi  zločin  kojeg  je  počinio  neki  jevrej, kršćanin, ili pripadnik bilo koje vjere ili sekte, neće kazati da je to počinio jevrej ili kršćanin, ali kada to uradi musliman, onda će reći da je to počinio muslimanski terorist.

Oni su  islam stavili u kafez optužbe, zatim ga osudili bez svjedoka i bilo kakva dokaza. Kada se vidi ovakva nepravda i pravi teror koji se vrši nad islamom, čovjek ne može ostati ravnodušan.

Termin  terorizam  zauzima  veoma  visoko  mjesto  u savremenom političkom diskursu i ima zastrašujuću težinu, do te mjere da je i sam postao jedno od najefikasnijih sredstava terora. Optužba  za  terorizam  postala  je  razlogom,  oko  kojeg  nema diskusije, za napad na narode, pokrete i pojedince, pa čak i za pojedine vlade, kako bi se ponizile, ili, pak, zbrisale sa lica zemlje. Često se dešava da je samo naznaka da postoje indicije da se radi o optužbi   za   terorizam   dovoljna   da   se   to   smatra   otvorenom prijetnjom onome prema kome je usmjerena i dovoljnim razlogom za oružani  napad,  izuzev  ako  se preda  i popusti pred  ovakvim vidom terora.1

1  Vidjeti: Posljedice ideološki iskrivljenog shvatanja svjetskog terorizma, Dr. Se’ad eš-Šehrani, znanstveni odbor za Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu, 1425. h. g.

Zato je neophodno raditi na rasvjetljavanju ovog problema, kako bi se otklonile mnoge nejasnoće i nepravilnosti koje su omogućile zloupotrebu i preuveličavanje istog. To je obaveza svakog časnog istraživača, mislioca i intelektualca.

 

Jezička definicija terorizma

 

U arapsko jeziku riječ irhab ima značenje straha i zastrašivanja,

a u drugom obliku znači potpuno posvećivanje ibadetu.

Kur’an ovaj termin ne koristi u spomenutom značenju, nego koristi njegove izvedenice koje upućuju na zastrašivanje, strah, uplašenost i sl., i druge izvedenice koje upućuju na pobožnost i isposništvo. U Kur’anu se izvedenice iz arapske riječi (rhb) spominju sedam  puta,   na   različitim   mjestima,   sa   značenjem   straha   i zastrašivanja:

“…on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje.” (Al-A’raf, 154)

“… i ispunite zavjet koji ste Mi dali, – ispunit ću i Ja Svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte!” (Al-Baqara, 40)

“…samo je jedan Bog -, i samo se Mene bojte!” (An-Nahl, 51)

“I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih…” (Al-Anfal, 60)

“I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.” (Al-A’raf, 116)

“Oni se više boje vas nego Allaha, zato što su oni ljudi nerazumni.” (Al-Hašr, 13)

“Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.” (Al-Anbiya, 90)

S druge strane, izvedenice koje upućuju na ibadet i isposništvo spominju se pet puta :

Riječ ruhban (isposnik) spomenuta je u suri et-Tewba, 34, termin ruhbanennavodi se u suri el-Maida, 82, tremin ruhbanuhum u suri et-Tewba, 31, i riječrehbanijjetun (isposništvo) u suri el- Hadid, 27.

 

Terminološko značenje pojma terorizam

 

Savremeni islamski učenjaci definirali su termin terorizam na 16.  zasjedanju  Svjetskog  foruma  islamskog  fikha,  kojeg  vodi Rabita, u Mekki, januara 2002. godine. U toj definiciji stoji: “Terorizam je nasilničko djelo koje, bez razloga, čine pojedinci, grupe, ili države, protiv drugih ljudi: njihove vjere, života, razuma, ili imetka. Terorističkim činom se smatra i svaki vid prijetnje koji ima za cilj zločinačko zastrašivanje.”2

Slična definicija terorizma prisutna je i u savremenoj zapadnoj literaturi.

Pojedine  države  terorizam  uzimaju  kao  glavnu  strategiju vladavine, kao što je Hitlerova Njemačka, ili Staljinov SSSR, radi ostvarivanja političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih interesa. Ujedinjene Nacije proglasile su određen broj organizacija terorističkim, kao što su: italijanski “Crveni odredi”, japanska “Crvena armija”, irska “Republikanska vojska” baskijska “Eta”, nekoliko palestinskih organizacija na čelu sa “Fatahom”… To su najpoznatije terorističke organizacije 20. stoljeća, uvrštavajući još neke islamske organizacije, u posljednje vrijeme, na čelu sa “Al- Kaidom”.

 

Optužba islama za terorizam

 

Mnogi zapadni mediji danas optužuju muslimane za terorizam i nasilje do te mjere da je kod mnogih zapadnjaka terorizam postao neizostavna odrednica islama. Oni misle da učenje islama podstiče

 

2 El-Irhabu vel-unfu vet-tetarruf fi mizani eš-šer’, Isam’il Lutfi, Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu, 1425. h. g., Rijad.

Opširnije o značenju terorizma na našem jeziku vidjeti: Međunarodni odnosi, 127-133, dr. Džemal Najetović, Novi Pazar, 2012.

 

 terorizam i muslimane odgaja da budu teroristi. Međutim, to je daleko od istinskog islama i njegovog učenja. Islam ni u jednom segmentu ne odobrava teror, jer po islamskom učenju zastrašivanje nevinih ljudi i ugrožavanje njihovih života, imetaka i sigurnosti spada u najteže velike grijehe (el-kebair) za koje je propisana oštra sankcija u islamskom zakonodavstvu (hadul-hiraba). Potrebno je istaći da postoje određeni krugovi koji su pokušali tendenciozno protumačiti neke šerijatske tekstove u kojima se navodi pojam rehebejerhebu, od čega je, u arapskom jeziku izvedena imenica irhab, što u savremenom arapskom jeziku znači teror. Međutim, treba znati da jedno od temeljnih pravila u ispravnoj kur’anskoj egzegezi (tefsiru) kaže da se Kur’an mora tumačiti shodno značenjima koja je arapski jezik imao u vrijeme objave Kur’ana a ne prema onim značenjima koja su nastala kasnije s obzirom da je i arapski, kao i svaki drugi jezik, tokom povijesti pretrpio određene promjene, pa su neke riječi poprimile sasvim drugačija značenja. Ono što je važno naglasiti jeste da šerijatski tesktovi (Kur’anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika) u sebi ne sadrže ništa što bi opravdavalo terorizam ili pozivalo u njega. Ono što se spominje u 60.  ajetu  sure  El-Enfal:  “Protiv  njih  pripremite  svu  silu  koju možete, kako biste njome zastrašili Allahove i vaše neprijatelje i druge za koje vi ne znate, a Allah ih dobro zna”, nije nikakav poziv za teroriziranje ljudi, već legitimna priprema za odbranu od neprijateljskog  napada.  Upravo  tako  su  ovaj  ajet  protumačili klasični  komentatori  Kur’ana  poput  Ibn  Džerira  et-Taberija  i drugih. 3

Poznato je da sve države i narodi imaju svoje vojske, da ih naoružavaju i pripremaju za odbranu svoga suvereniteta i svojih granica.  Otuda  brojne  vojne  vježbe  kako  bi  svoje  protivnike upozorili na silu kojom raspolažu, s ciljem da se ovi ne usude napasti ih, nego da ih uvažavaju i poštuju. To je općepoznato, nešto što  prakticiraju  svi  narodi,  što  je  dozvoljeno  po  svim međunarodnim  zakonima  i  niko  ne  može  kazati  da  to  nije legitimno. To je pravo svake države i svakog naroda. Muslimani, isto tako, imaju pravo na svoju oružanu silu, koja će njihove neprijatelje primorati da ih uvažavaju i poštuju, a ne da ih, kada to zažele, napadaju i osvajaju. Iz navedenog se jasno da razumjeti da

3     Vidjeti: El-Džuzuru et-tarihijjetu li hakikati el-guluvv vet-tetarruf vel-irhab, dr. Ali eš-Šibl. Tefsiru et-Taberi, 6/274.

riječi kako bi njome zastrašili iz citiranog kur’anskog ajeta imaju pozitivno značenje i da se time ima za cilj spriječiti ratovanje, ubijanje, razaranje i nered. Ova vrsta zastrašivanja nije teror, već nešto što je u funkciji sprečavanja i prevencije sukoba, nasilja i rata. Zašto onda optuživati Kur’an da u sebi sadrži elemente koji podstiču na terorizam!? Uistinu, to je gnusna laž i potvora! Islam to odbija u svakom svom segmentu, čak i onom etimološkom: sam korijen iz kojeg je izvedena riječ islam znači mir i život u miru. Stoga je sasvim razumljivo da islam zabranjuje svaki oblik ekstremizma i teroriziranja ljudi. Posebno je zabranjeno vršiti teror nad onima koji su nevini, kao što se dešava u slučaju otmice aviona ili uzimanja ljudi kao talaca. Shodno islamskom učenju, ni u kom slučaju nije dozvoljeno koristiti se zabranjenim sredstvima da bi se ostvario čak i legitiman cilj. To je u potpunoj suprotnosti sa principom koji kaže da cilj opravdava sredstvo. U islamu i sredstvo mora biti dozvoljeno i legitimno.

 

Pogrešno razumijevanje terorizma

 

Optužba za terorizam postala je opasno oružje koje se uperuje protiv mnogih naroda, grupa, organizacija, a ponekad i protiv pojedinih vlada i država. Dovoljna je samo optužiti neku instituciju za terorizam da se ona odmah osudi i preduzmu mjere za njeno kažnjavanje,  ili  se  povede  otvoreni  rat  protiv  nje.  Slobodno možemo reći da je optužba za terorizam postala najefikasnije sredstvo kojim se terorizam služi. Najopasnije u upotrebi termina terorizam danas je to što se svjesno miješa i izjednačava pojam nasilnika i žrtve, napadača i obespravljenog, a ponekad to ide do te mjere da se potpuno izvrću činjenice i legalizira ono što radi nasilnik i napadač, a žtrva se optužuje za terorizam.

Ispravan pogled na djela koja se danas nazivaju terorizmom zahtijeva  da  napravimo  razliku  između  njih  i  da  svako  djelo stavimo  tamo  gdje  ono  stvarno  pripada.  To  su  osnove  koje zahtijeva pravda i pravilno prosuđivanje. Stavljanje svih u isti koš i izjednačavanje različitih stvari nije ništa drugo do jedan od vidova zabluđivanja, obmane i prevare.

Dužni smo napraviti razliku između slijedećih situacija:

1 – Nasilnik koji nepravedno čini nasilje protiv nevine žrtve.

2 – Nasilnik i onaj prema kome se nasilje čini podjednako su nasilni i nepravedni.

3 – Onaj ko  je zanemario  legalna sredstva za  ostvarivanje svojih prava i odmah upotrijebio nasilje i teror.

4  –  Onaj  ko  je  iskoristio  sva  legalna  nenasilna  sredstva  i potpuno ih iscrpio a nije ostvario svoja prava, niti otklonio nepravdu koju prema njemu njegov protivnik uporno čini.

5 – Onaj ko pribjegava nasilju u samoodbrani, nakon što je isto doživio od svog protivnika, koji je prvi počeo činiti nasilje.

6 – Onaj čije je zagarantirano i općepriznato pravo uzurpirano.

7 – Onaj koji samo tvrdi da ima pravo na nešto, ali mu to nije priznato.

Danas imamo na sceni sve spomenute situacije onih koji se  optužuju i kažnjavaju za terorizam, iako međunarodno pravo, niti bilo koja vjera, ili bilo koji moralni koncept ne opravdavaju izjednačavanje spomenutih kategorija i osuđivanje svih zajedno, bez ikakve razlike među njima. Međutim, danas većina političara i novinara koji ih slijede to čini, kako bi manipulirali narodima, i to na način koji je sam po sebi teror protiv onih čija su legitimna prava ugrožena, kako ne bi bili u stanju da se odupru i ostvare svoja prava. On to čine tako da cijeli svijet zastrašuju od bilo koga, ili bilo koje organizacije i grupe čiji pripadnici zahtijevaju istinu, pravdu i poštenje.

Ako logika stvari zahtijeva da svakog nepravednog teroristu najstrožije osudimo, bez obzira što on tim putem traži svoja prava, ukoliko nije iskoristio sve legalne načine borbe, ista ta logika zahtijeva da podržimo svakog onog ko je ustao da se brani i ostvari svoja prava nakon što je iscrpio sve legitimne mogućnosti a nije ostvario svoja prava. Još gore i opasnije od toga je da se onaj prema kome se nasilje nepravedno čini proglasi krivim i optuži za terorizam, a istovremeno se potpuno prešućuje nepravda koju je pretrpio, te pravda nasilnik koji je nepravdu počinio. Naprotiv, čak taj nepravedni nasilnik ima podršku šire međunarodne zajednice.4

4     Medželletu Kullijeti usul ed-din ved-da’vah, 2/912-914.

Uzroci širenja islama

Šejh Ibrahim Vadika,5 generalni sekretar Islamske rabite u Konakriju – Gvineja, kaže da su izjave pojedinih orijentalista da se islam širio sabljom, te da ljudi tada nisu imali drugog izbora: islam ili smrt, te da su nagla osvajanja tako velikih teritorija od strane muslimana dokaz da se islam širio sabljom, izjave koje su u potpunoj suprotnosti sa istinom i samo svjedoče neprijateljstvo prema islamu. Naprotiv, mi o pitanju širenja islama primjećujemo slijedeće činjenice.

Prvo. Postojanje nemuslimanskih zajednica, kao što su jevrejska, kršćanska i druge, sa svim pravima koje slobodno i u punoj sigurnosti uživaju u islamskim državama, najbolji je dokaz neistinosti tih tvrdnji.

Drugo. Historija čovječanstva potvrđuje da svaki sistem koji je nastao putem sablje, ukoliko nestane te sablje, također nestaje.

Treće. I pored velike slabosti kojoj su muslimani današnjice izloženi, mi vidimo kako se islam i dalje širi u zemljama u koje nisu   kročile   ranije   generacije   muslimana.   Zato   je   potpuno neispravna tvrdnja onih koji kažu da se islam raširio sabljom. Islam je, od samog početka, bio primjer tolerancije među ljudima i sablju je upotrebljavao samo kada nije imao drugog izlaza u odbrani slobode vjerovanja i misli svih ljudi. Prve generacije muslimana nudile  su  islam  drugim  narodima  iz  prizme  kur’anskog  ajeta  u kome stoji:

“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (An-Nahl, 125)

Stoga, ko hoće, neka vjeruje, a ko hoće, neka ne vjeruje. Koliko je prvih misionara islama nepravedno i bez razloga ubijeno, nakon što su poslani od strane Poslanika, s.a.v.s., da poučavaju plemena i narode koji su prihvatili islam. Muslimanska osvajanja pojedinih pokrajina rezultat su ponašanja pojedinih plemena i vladara koji su uzurpirali ljudske slobode u izboru vjere i ubijali misionare Istine.

5     Istina  o  islamu,  četrnaesti  svjetski  kongres  Vrhovnog  vijeća  za  islamske djelatnosti, 1423, h.g., str. 66-68.

Primjer  prelaska  u  islam  sirijskih  kršćana,  zatim  mnogih naroda Afrike i, konačno, širenje islama na Balkanu, najočitiji su primjeri širenja islama bez upotrebe sile.

Ovdje je prigodno spomenuti događaj koji se desio jednom čovjeku koji je ušao kod abbasijskog halife Me’muna, r.a., i obratio mu se grubim riječima, a ovaj mu je odgovorio: “Allah je poslao nekoga ko je bolji od tebe drugome ko je sigurno gori od mene, pa mu je naredio da bude blag prema njemu: poslao je Allahove poslanike Musaa i Haruna, a.s., a oni su sigurno bolji od tebe, Faraonu, koji je gori od mene, ali im je rekao: ‘Obratite mu se lijepim govorom, kako bi pouku primio ili se Boga uplašio.’”

Svevišnji     Gospodar,     Allah,     dž.š.,     Svoga     miljenika Muhammeda, s.a.v.s., opisuje riječima: “Zaista si ti na visokom stepenu  morala!”  Visok  stepen  odgoja  bila  je  osobina  koja  je krasila Poslanika, s.a.v.s., u metodu njegovog pozivanja u Allahovu vjeru. Uvijek je preferirao blagost i lijepu riječ nad grubošću i nasiljem. Navest ćemo nekoliko hadisa o toj temi.

      “Zaista je Allah blag i voli blagost u svemu.” Povod ovog hadisa   najbolje  govori  o   veličini  odgoja  Poslanika, s.a.v.s., ali, istovremeno, o iskvarenosti duša jevreja koji su mu činili razne intrige. Buharija, r.a., prenosi od Aiše, r.a., da je, jedne prilike, jedna grupa jevreja zatražila dozvolu za ulazak kod Poslnaika, s.a.v.s., pa kada su ušli, pozdravili su ga riječima: “Essammu alejk!” (iskrivljena verzija selama, koja znači: neka je otrov na tebe), na što je h. Aiša odgovorila: “Alejkumussammu vella’neh!” (Neka je otrov i prokletstvo na vas!), a Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “O Aiša, zaista je Allah blag i voli blagost u svemu!” Aiša mu tada reče: “Zar nisi čuo šta su rekli?!” On tada reče: “Jesam, i samo sam im odgovorio: Ve alejkum (i na vas).”

      Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “O Aiša, zaista je Allah blag i voli blagost. On daje za blagost (Svojih robova) ono što ne daje za grubost, niti za bilo šta drugo.”6

      “Kome je dat udio u blagosti, dat mu je udio u dobru, a kome je uskraćen udio u blagosti, uskraćen mu je udio u

6     Muslim, 2593.

dobru.”

      “Poslanik, s.av.s., kada bi bio u prilici da bira između dvoje, uvijek bi odabrao lakše, izuzev ako se radilo o grijehu – on bi bio daleko od njega. Poslanik, s.a.v.s., nikada se nije svetio zbog nečeg ličnog, nego samo ukoliko se povrijede Allahove svetinje – onda bi se svetio radi Allaha.”7

 

Tolerancija Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima

 

Tolerantan odnos Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima najbolji je demant tvrdnji da se islam širio sabljom. Svevišnji Gospodar poslao je Svoga Poslanika, s.a.v.s., kao milost svim ljudima. On je primjer ljudskog savršenstva u svakom segmentu svoga života, u odnosu prema svome Gospodaru, prema svim ljudima, muškarcima i ženama, svim rasama i bojama, kao i svim uzrastima, muslimanima i nemuslimanima. Džabir, r.a., kaže: “Poslanik, s.a.v.s., bio je jednostavan čovjek, prefinjenog morala, krasile su ga samo lijepe osobine.”8

Mnogobrojni  su  primjeri  tolerancije  Poslanika,  s.a.v.s.,  prema nemuslimanima, a navest ćemo samo neke.

1- Za njega je Allah, dž.š., kazao: “Mi smo te poslali kao milost svim svjetovima.” (El-Enbija, 107) On je bio istinska milost svim stvorenjima. Imam Buhari u svomSahihu naslovljava jedno poglavlje sa: “Milost prema ljudima i životinjama.”

2 – Poznato je da Poslanik, s.a.v.s., nakon oslobađanja Mekke, svojim najvećim neprijateljima, koji još nisu bili oružje ispustili iz svojih ruku, izrekao je čuvene riječi: “Idite, vi ste slobodni!”

3 – Učio  je dovu majci čuvenog ashaba Ebu Hurejre prije nego što je primila islam. Muslim u svom Sahihu prenosi da je Ebu Hurejre rekao: “Pozvao sam svoju majku u islam dok je još u mnogoboštvu bila. Jedne prilike uzvratila mi je lošim riječima o Poslaniku, s.a.v.s., pa sam otišao plačući do Poslanika, s.a.v.s., i kazao mu šta se desilo, te ga zamolio da joj učini dovu da je Allah uputi na Pravi put. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Allahu moj, Ti uputi majku Ebu Hurejre!’ Obradovao sam se dovi Poslanika, s.a.v.s., i pohitao kući. Tamo sam našao zaključana vrata i čuo glas

7     Buharija, 3560, Muslim, 2327.

8     Muslim, 1213.

majke koja mi kaže da malo sačekam. Čuo sam kako prosipa vodu i shvatio da se kupa. Nakon toga se pokrila i došla da otvori vrata izgovarajući: ‘Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden  resulullah’,  i  tako  prešla  na  islam.  Zatim  sam, plačući od radosti, otišao do Poslanika, s.av.s., da ga obavijestim šta se desilo.”9

Ensarije su došle Poslainiku, s.a.v.s., i kazali: “O Allahov Poslaniče,  čini  dovu  protiv  plemena  Sekif!”  A  on  odgovori: “Allahu, uputi Sekif!” Oni ponoviše: “Allahov Poslaniče, dovi protiv njih!”, a on odgovori: “Allahu, uputi Sekif!” Ponovo su zatražili isto, a Poslanik, s.a.v.s., ponovi istu dovu.10 Oni su nakon toga primili islam i bili među najboljim muslimanima, među njima je bilo i poznatih alima i vojskovođa.

Tolerancija Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima ogleda se   i  u   pismima   koja   im   je   poslao,   a   koja   su   sadržavala najprefinjenije i najljepše riječi kojim ih poziva u islam. Poslanik,  s.a.v.s.,  posjetio  je  bolesnika  jevreja,  što  prenosi

Buharija.11

Trgovao je i poslovao sa nemuslimanima, te naređivao da se pazi rodbina, makar bili i nemuslimani. Naredio je Esmi, kćerki Ebu Bekra, da posjećuje i pazi svoju majku (koja nije bila muslimanka).12

U Medini, prilikom formiranja prve muslimanske zajednice, jevreji su živjeli zajedno sa muslimanima pod ugovorom. Poslanik, s.a.v.s., bio je izuzetno tolerantan i blag prema njima, sve dok nisu prekršili ugovor i izdali Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s., kazao je: “Ko učini nepravdu prema nemuslimanu koji je pod ugovorom, ili ga ošteti, ili optereti preko njegove moći, ili od njega nešto silom uzme, ja ću protiv njega svjedočiti na Sudnjem danu.”13

Konačno, poznati Medinski ustav, koji se sastojao od 42 stavke,  kroz  nekoliko  njih  tretirao  je  prava  jevreja  u  prvoj medinskoj zajednici.14

9     Muslim, 2491.

10   Tarihu-l-medina, Ibn Šejbe, 2\98

11   Buharija, hadis broj: 5657.

12   Buharija, hadis broj: 2620.

13   Buharija, hadis broj: 3166.

14   Kompletan tekst Povelje naveden je u slijedećim izvorima: El-Emval, Ebu

Ubejd, str. 292-295, El-Emval, Ibn Nedževejh, str: 2/466-470, Siretu Ibn Hišam,

2/292.

Ovaj  metod  tolerantnog  ophođenja  prema  drugom  i drugačijem, kojeg je Poslanik, s.a.v.s., svojom praksom najbolje pokazao, nadilazeći svoje lične prohtjeve, još uvijek daje krasne plodove kod njegovih sljedbenika. Taj metod je imao veliki utjecaj na ashabe i tabi’ine, r.a., zatim na sve generacije muslimana do danas.  To  se  jasno  vidi  iz  različitih  epoha  historije  islama  i islamske kulture i civilizacije.

Primjeri tolerancije prema nemuslimanima od strane prvih generacija muslimana

Historija islama svjedoči da muslimani nikada nisu nijednog nemuslimana prisilili da napusti svoju vjeru. Islam je vjera razuma i u potpunom skladu sa osnovnim ljudskim potrebama, te ne dozvoljava da se bilo ko u nju uvodi nasilno. Suživot muslimana sa jevrejima i kršćanima je činjenica kroz cijelu historiju islama, i nije zabilježen  ni  jedan  jedini  primjer  nasilnog  primanja  islama  od nekog jevreja, kršćanina, ili pripadnika bilo koje druge vjere.15

Thomas Arnold piše: “Nismo čuli ni za jedan pokušaj nasilnog uvođenja  u  islam  nekog  od  nemuslimana,  niti  za  slučaj sistematskog ugnjetavanja kršćana s ciljem istrebljenja kršćanstva.”16

Period prve četverice halifa bio je nastavak prakse Poslanika, s.a.v.s., i svjedočio je mnoge primjere tolerantnosti islama prema nemuslimanima. Evo samo nekoliko primjera.

1 – Halid ibn Velid, za vrijeme halife Ebu Bekra, sklopio je sa stanovnicima Hire u Iraku, koji su bili kršćani, ugovor u kome je stajalo: “Kada bilo koji starac toliko oslabi da nije u stanju zarađivati, ili ga zadesi kakva bolest, ili je osiromašio nakon bogatstva   toliko   da   mu   njegovi   sunarodnjaci   daju   sadaku, oslobađam ga  od  poreza  i određujem  mu  egzistenciju,  njemu  i njegovoj porodici, iz državne kase.”17

Oni koji teže za uspostavom solidarnosti u društvu i tragaju za primjerima te solidarnosti, neće naći bolji primjer od ovog, koji pokazuje toleranciju i solidarnost islama prema nemuslimanima. Islamska solidarnost ne dozvoljava da i jedan nemusliman pod islamskom vlašću bude u takvoj situaciji da ovisi o sadaki drugih.

15   Vidjeti: Akduz-zimmeti fi et-tešri’ el-islamijj, Muhammed Al-Matredi, 17.

16   Poziv u islam, Tomas Arnold, 99.

17   Kitabu el-kharadž, Ebu Jusuf, 306.

2 – Halifa Ebu Bekr savjetovao je svoju vojsku riječima: “Prolazit ćete pored svećenika u manastirima koji tvrde da su se posvetili samo Bogu. Ostavite ih i nemojte rušiti njihove bogomolje.”18

3 – Drugi halifa, Omer, r.a., svoje namjesnike savjetuje da budu korektni prema nemuslimanima i poštuju ugovore s njima, te da ih ne opterećuju preko njihovih mogućnosti.19

4  –  Halifa  Omer  b.  Abdul-Aziz  naredio  je  glasnicima  da pozovu sve one koji imaju neku žalbu da je iznesu. Došao mu je jedan nemusliman i rekao: “O vladaru pravovjernih, ja te molim da postupiš po Kur’anu!” On mu reče: “O čemu se radi?” “Abbas b. El-Velid b. Abdul-Melik oteo mi je moju zemlju.” Abbas je bio prisutan, pa ga je halifa upitao: “Je li to tačno?” On odgovori: “Jeste, to je meni poklonio i prepisao namjesnik El-Velid.” Omer upita nemuslimana šta on kaže, a on reče: “Vladaru pravovjernih, ja od tebe tražim da postupiš po slovu Kur’ana!” Tada Omer reče: “Da, preče je da slijedimo Allahovu knjigu od knjige El-Velida!” Zatim je naredio Abbasu da čovjeku vrati njegov posjed, što je ovaj i učinio.20

 

Islamski pogled na odnose među narodima

 

Temelj međuljudskih odnosa u islamu, na nivou pojedinca, zajednice, ili svjetskom nivou, jeste međusobno upoznavanje i solidarnost u dobru, a ne sukob, neprijateljstvo, teror i zlo. Kur’an je precizirao te glavne odrednice riječima: “Oljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i jedne žene, a zatim smo vas učinili narodima i plemenima da biste se međusobno upoznavali! Zaista je najčasniji među vama onaj ko je najbogobojazniji!” (Al-Hudžurat,

13) Iz navedenog ajeta jasno se vidi da je temelj vanjskih odnosa muslimanske zajednice mir, a da je rat i neprijateljstvo izuzetak, koji je prouzrokovan neprijateljstvom i napadom s druge strane.

Šejh Muhammed Rešid Rida kaže: “Davanje prednosti miru nad ratom i smatranje rata samo nuždom koja se upražnjava shodno datim okolnostima jeste kur’anski imperativ. Nakon što Kur’an naređuje vjernicima da pripreme sve što mogu od faktora sile kako bi zastrašili svoje neprijatelje, naređuje im i slijedeće: ‘Ako oni

18   Futuhu eš-Šam, El-Vakidi, 1/8, El-Mevsu’atu fi semahati el-islam, 1/446.

19   ElBuhari, hadis broj: 1392.

20   ElBidaje ven-nihaje, Ibn Kesir, 9/213.

budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu,  sve  čuje  i  sve  zna.’  (El-Enfal,  61.)  S  obzirom  da neprijatelji, ponekad, pribjegavaju primirju samo kao varci, da bi dobili na vremenu i bolje se pripremili za nastavak borbe, Kur’an ni tu mogućnost ne uzima kao ispriku za nastavak rata nego bodri na mir, pa kaže: ‘A ako htjednu da te prevare, – pa, tebi je doista dovoljan Allah; On te podržava Svojom pomoći i vjernicima.’” (El- Enfal, 62)

Islam je vjera koja odbija nasilje i nepravdu, a promovira mir i pravdu. On poziva u međusobno uvažavanje i pomaganje, te u konstruktivan dijalog  i razumijevanje  među  ljudima. Islam postavlja najbolje temelje za međunarodne odnose. To je pravda, a ne nacionalni interesi ili vojna sila, kao što je to danas na svjetskoj sceni. Ljudski rod je iskusio žestinu politike koja međunarodne odnose temelji na nacionalnim interesima i vojnoj spremnosti, politike  koja  je  dovela  do  brojnih  ratova  svjetskih  razmjera  i odnijela ogroman broj ljudskih žrtava.

Allah, dž.š., kaže: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj, i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom putu. Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.” (En-Nahl, 125-126)

Poslanik, s.a.v.s., kaže: „O ljudi, nemojte priželjkivati susret sa neprijateljem i molite Allaha da prođe bez sukoba. Ali, ako se sukob desi, onda budite čvrsti i strpljivi!”21

Iz navedenog se zaključuje da islam gradi civilizaciju dijaloga, a ne civilizaciju sukoba. Nažalost, sukob civilizacija je termin na kojem se danas sve više insistira i na njemu se grade teorije o međunarodnim odnosima.

Nema sumnje da je ovaj koncept odgajao muslimane tokom cijele  historije  islama.  To  se  moglo  primijetiti  na  svim meridijanima do kojih je islam došao, od Afrike i Azije, pa do Evrope. Sve to na najbolji način potvrđuje i ilustrira, nama svima dobro poznati, status muslimana za vrijeme islamske vladavine na ovim prostorima. Da je to tako, muslimani BiH pokazali su i u ovoj zadnjoj  brutalnoj  agresiji  na  njihovu  domovinu,  tokom  koje  je

21   Semahatu el-islam fi mu’ameleti gajril muslimine, Dr. Abdullah Luhajdan, 20.

rušenje džamija od strane nemuslimana bila opća pojava, a rušenje crkava od strane muslimana samo poneki izuzetak.

 

Svjedočenje nemuslimana o toleranciji muslimana

 

Svjedočenje sirijskih kršćana

 

Od samog početka islama, u sedmom stoljeću, sirijski kršćani, 13. godine po Hidžri, pišu Ebu Ubejdi, tadašnjem namjesniku: “O muslimani, vi ste nama draži od Rimljana, iako su oni pripadnici naše vjere, zato što vi više poštujete ugovore, što ste bolji prema nama, što nam manje nepravde nanosite i što je vaša vladavina za nas povoljnija.”22

 

Svjedočenje Thomasa Arnolda

 

Thomas  Arnold,  jedan  od  najpoznatijih  pisaca  o  historiji širenja islama, u svojoj knjizi Poziv u islam, piše: “Zaista je prava istina da kažemo da su nemuslimani uživali unutar islamske vladavine plodove islamske tolerancije, kojoj ne možemo naći primjera u Evropi prije savremenog doba. Opstanak kršćanskih manjina u islamskim zemljama dokaz je da su pojedini vidovi nepravde i nasilja prema njima, od strane konzervativaca i ekstremista,   bili   rezultat   lokalnih   neprilika,   a   ne   principa nacionalizma i netolerancije.”23

Autor zatim dodaje: “Kršćani su u svojim sredinama živjeli bezbjedno i potpuno sigurni za svoje živote i imetke, uživajući u toleranciji koja im je omogućila slobodu vjerskog mišljenja. Isto tako su uživali, naročito u gradskim sredinama, visok stepen materijalnog prosperiteta od prvih dana hilafeta.”24

U istoj knjizi Arnold bilježi: “Muhammedanska vjera je privukla u svoje okrilje značajan broj kršćana, čak na samom početku islama. To se nije desilo samo sa običnim kršćanima, nego su pojedini njihovi plemići i vođe pristupili muslimanima, upravo kada su kršćani pobjeđivali. Zar je, poslije toga, moguće kazati da se islam širio među kršćanima silom?”25

22   Futuhu el-buldan, El-Belaziri, 139. Vidjeti: Poziv u islam, Thomas Arnold,

73, Kitabu el-haradž, Ebu Jusuf, 139.

23   Poziv u islam, Thomas Arnold, 703-729.

24   Poziv u islam, Thomas Arnold, 81.

25   Poziv u islam, Thomas Arnold, 85.

 

Svjedočenje Jovana iz Nikozije

 

U   jednoj  od   najstarijih   kršćanskih   knjiga   govori  se   o toleranciji  Amra  b.  Asa  prema  kršćanima  Egipta.  U  toj  knjizi navodi se da je islam oslobodio egipatske kršćane od nepravde Rimljana  i  porazio  rimljanski  kolonijalizam,  te  da  je  to  Božija osveta za nepravdu Rimljana prema Egiptu i nasilje prema egipatskim kršćanima. U Historiji Egipta Jovana Nikozijca, koji je savremenik tih događaja, stoji: “Zaista, Bog koji čuva Istinu nije zapostavio svijet, nego je presudio nasilnicima i prema njima nije bio milostiv, zato što su se usudili okrenuti protiv Njega, te ih je predao Arapima muslimanima, koji su, za kratko vrijeme, osvojili svaki grad u Egiptu. Rimljanski car je bio toliko ožalošćen zbog gubitka Egipta da se Božijom voljom razbolio i umro. A Amr b. As je svakog dana bivao sve jači, uzimao poreze koje je odredio, ali nije uzeo ništa od imovine crkava, nije počinio nijednu pljačku niti otimačinu. Naprotiv, cijelo vrijeme čuvao je i štitio crkve.”26

Ovo je svjedočanstvo kršćanskog očevica o toleranciji islama, koja se sprovodila u praksi, i to kada – prije 14 stoljeća! To je tolerancija koja proizilazi iz islamskog vjerovanja. Nije kao pravo državljanina koje je nastalo u sekularnim državama tek nakon pada vjerskog svjetonazora.

 

Svjedočenje Gustava Le Bona

 

„Istina je da narodi nisu upoznali samilosnijeg i tolerantnijeg osvajača od Arapa, niti tolerantnije vjere od njihove.”27

Čuveni filozof Volter je u više navrata govorio o Poslaniku, s.a.v.s. Jedna od tih izjava je slijedeća: “Nije tačno ono što mnogi tvrde,  da  je  islam  silom  i  sabljom  osvojio  više  od  polovice zemaljske kugle. Naprotiv, razlog njegovog naglog širenja je jaka želja ljudi da ga prihvate nakon što osvoji njihov razum. Najveće oružje koje su muslimani iskoristili u širenju islama jeste visok stepen moralnih vrijednosti koje su ih krasile po uzoru na poslanika Muhmmeda. Samo ovo malo što sam izjavio, dovoljno je da demantira mnoštvo izmišljenih i lažnih predstava o kojima su naši

26   Historija  Egipta  –  koptsko  viđenje  islamskog  osvajanja  Egipta,  Jovan

Nikozijac, 201-220.

27   Civilizacija Arapa, Gustav Le Bon, 720.

historičari pisali  i  što  se uvriježilo  u  našim glavama  u  vezi  sa islamom. Zaista je obaveza neistinu istinom eliminirati.”28

 

Umjesto zaključka – Mir je vrlina islama

 

Ovo je samo kratak kritički osvrt na tezu da je islam vjera terora i nasilja, te da su islamska osvajanja kroz historiju najbolja potvrda za to. Iz navedenog se jasno vidi da je islam, suprotno toj tvrdnji, vjera mira i tolerancije, te da je historija islama i njegovog širenja  diljem  svijeta  najbolji  primjer  vrhunske  tolerancije  u ljudskoj historiji.

Islam  je,   kako   je   navedeno,   civilizacija  dijaloga,   a   ne

civilizacija sukoba. Konačno, islam je vjera mira – selama  termin  mir   često   se   spominje   u   Kur’anu   i   hadisima Poslanika, s.a.v.s.;

      Mir – Selam, jedno je od lijepih imena Allaha, dž.š. Allah, dž.š., davši Sebi ime Selam – Mir, htio je na taj način nasloviti Svoju poruku koju su poslanici pronoslili i kojoj su ljude, u svim vremenima, poučavali;

      Džennet  je kuća  mira.  Allah, dž.š., naziva kuću vječnog boravišta kućom mira;

selam je vječiti pozdrav muslimana;

      selam   je   završetak   svake   molitve   muslimana.   Svaki musliman svakoga dana pet puta molitvu čini, i svaku od njih završava selamom;

      selam (Mir s vama!) je ključ ulaska u kuće. Musliman je dužan prije ulaska u bilo čiju kuću nazvati selam;

      selam je pozdrav kojim će na Sudnjem danu Allah, dž.š., pozdraviti Svoje robove: “…a na Dan kad oni pred Njega stanu, On će ih pozdravljati sa: ‘Mir vama!’, i On im je pripremio nagradu plemenitu.” (El-Ahzab, 44);

Ukratko,   islam  predstavlja   historiju   mira   i  tolerancije globalnih razmjera.

Nadamo se da će ovaj skromni rad doprinijeti rasvjetljavanju fenomena islamofobije i mnogima pomoći da shvate da je strah od islama neopravdan i neutemeljen.

ZUHDIJA ADILOVIĆc582m.jpg