Kako se je desila seoba(Hidžra) Muslimana iz Mekke u Jesrib

Seoba muslimana iz Mekke u MedinuNeka je hvala Allahu koji nas je stvorio, koji nam daje zdravlje, koji nas obasipa neizmjernim blagodatima i koji nas je počastio imanom I islamom. Neka je mir i spas na  Poslanika Muhammed a.s., na njegovu porodicu i časne ashabe kao i na sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjeg dana.

Za razliku od predhodnih hutbi danas ću  govoriti o jednom veoma značajnom historijskom događaju koji je ostao poznat u historiji Islama kao hidžra, tj. Seoba  Muhammed a.s., i njegovih ashaba iz Mekke u Medinu.
Koliko značajan ovaj događaj  nama muslimanima govori nam i ta činjenica da je hidžra uzeta kao početak računjanja vremena kod muslimana.

04.Novembra u Ponedjeljak nam dolazi 1435 hidžretska godina. Dakle 1435 godina je proteklo od momenta kada je Resulullah s.a.v.s zajedno sa svojim ashabima učinio ovaj historijski korak. Ispričat ću vam na koji način se hidžra desila kako bi oživjeli uspomene na taj događaj.
Prve treba kazati nekoliko rečenica o onome što je prdhodili seobi.

Godine 620. po Isa a.s. obredi Hadža su se obavljali početkom mjeseca juna. Muhammed, alejhisselam, je već nekoliko godina ranije običavao boraviti na Mini za vrijeme hadžskih obreda, i tamo prisutne hodočasnike pozivati u islam. Iako ranijih godina nije bio zabilježen neki značajniji broj koji su prihvatili Islam, Muhammed a.s. je emanet opominjanja i pozivanja što mu ga je dragi Allah podario, i te godine je strpljivo i odgovorno išao od šatora do šatora i prisutnim hodočasnicima govorio o Allahu I pozivao u Islamu.

Njegov govor posebno se svidio šestericu hodočasnika, pripadnika plemena Hazredž iz Jesriba-današnje Medine, koji su tih vrelih junskih dana na Akabi u dolini Mina veoma pažljivo slušali svaku riječ koju je Muhammed, alejhisselam, izgovarao.

Naime, u tadašnjem Jesribu, a današnjo Medini, nekoliko stotina kilometara sjeverno od Meke u to doba živjela su dva velika arapska plemena Evs i Hazredž. Iako su bili potomci dvojice braće rođene od iste majke, za njihove odnose je karakteristična velika, dugogodišnja mržnja i česti ratovi.
To njihovo neprijateljstvo, koje se prenosilo sa generacije na generaciju, nije mogla umanjiti ni zajednička prijetnja koja im je dolazila od njihovih susjeda Židova.

 

Iako su godinama živjeli zajedno  sa svojim židovskim komšijama bivali u raznim savezima.
Pripadnici plemena Evsa i Hazredža su već neko vrijeme iz židovskih usta mogli čuti  riječi:
Vjerovjesnik samo što nije poslan, slijedit ćemo ga, a vas ćemo uništiti kao što su uništeni Ad i Irem”!

Među mnogim plemenima koja su živjela na prostorima Arabije ostalo je sačuvano sjećanje na potpuno uništenje dva drevna naroda, Ad i Semud, što su nekad živjeli na tim prostorima, kao i na uništenje naroda Irem.

To sjećanje na propast drevnih naroda bilo je prisutno i među Arapima i među Židovima Jesriba.
Židovi su se nadali da će im Allah poslati kao poslanika nekoga od njih i da će, slijedivši ga, steći Božiju naklonost i tom snagom pokoriti sva arapska plemena u regionu.
Evs i Hazredž, iako svjesni ove prijetnje, ipak nisu mogli smognuti snage da se ujedine, ali im je ona stalno bila prisutna u njihovim mislima i slutnjama.

I spomenuta šesterica hazredžijskih hodočasnika bili su, svakako, svjesni ove prijetnje. Takođe su znali i to da jedan od pripadnika plemena Kurejš iz Meke govori da je poslanik poslat od Boga i da poziva sve ljude u vjeru u jednog Boga. Zbog svega toga se kod njih javila potreba da pažljivo poslušaju čovjeka koji tvrdi da je Božiji poslanik. Ono što su vidjeli i čuli od Muhammeda a.s. dovelo ih je, svu šestericu, do čvrstog uvjerenja da je Muhammed zaista obećani Poslanik. Snaga tog uvjerenja kao i želja da prije Židova prihvate obećanog Poslanika navela ih je da svi do jednog prihvate islam. Nakon toga oni su se vratili u Jesrib sa obavezom da pozivaju u islam i ostale svoje saplemenike i sunarodnike.

Situacija za muslimane u Mekki nije izgledala nimalo povoljnom. Pritisci i udari nevjernika, mnogobožaca i dalje su bili gorka realnost i izgledalo je da se povećavaju. Postajalo je sve više izvijesno kako će se muslimani morati preseliti negdje gdje će imati zaštitu. Muhammed, alejhisselam, je u tom periodu dobio nagovještaj toliko željenog olakšanja u snu.

”Pokazano mi je mjesto gdje ćete se iseliti: vidio sam zemlju bogatu vodom i obraslu datulinim palmama, između dva grebena crnoga kamenja”; rekao je ashabima.

Šesterica hazredžijskih muslimana iz Jesriba su u narednoj godini dana pozivali svoj narod u Islam i taj trud je rezultirao određenim brojem novih muslimana. Naredne godine 621. godine po Isau, alejhisselam za vrijeme hadžskih obreda od njih šest peterica su ponovo pošli na Hadž i sa sobom povedoše još sedmericu novopridošlih muslimana, tako da ih se ovog puta za Meku uputilo ukupno dvanaest i, što je veoma značajno, nisu svi bili isključivo pripadnici plemena Hazredž, već dvojica od njih bijahu pripadnici plemena Evs.

Njih dvanaestorica su se i ovog puta sastali sa Muhammedom a.s. na Akabi u dolini Mina i tom prilikom su Muhammedu, alejhisselam, dali zavjet na vjernost i pokornost.

Imam Buhari nam od Ubadet ibn Samita prenosi da je Muhammed, alejhisselam, tom prilikom rekao:

”Dođite i dajte mi čvrsto obećanje na vjernost – da nećete Allahu ništa ravnim smatrati, da nećete krasti, blud činiti, djecu svoju ubijati i da nećete potvarati i da nećete ni čemu što je dobro poslušnost odricati.
Ko od vas ovo ispuni, Allah ima obavezu da mu naknadi. A ko iznevjeri nešto od ovoga i bude kažnjen na dunjaluku – to mu je otkup za grijeh. Ko od ovog nešto prekrši, pa Allah to sakrije, do Allaha je – ako htjedne kaznit će ga, a ako htjedne oprostit će mu.”

Nakon ovog govora svih dvanaest mu je dalo zavjet na vjernost. Ovaj zavjet je u historiji ostao zabilježen kao Prvi zavjet na Akabi.
Kada su nakon završenih obreda krenuli nazad, Poslanik im je pridružio i Mus’aba ibn Umejra kojemu je naložio da ode u Jesrib i tamo poziva na islam i poučava one koji postanu muslimani.

Mus’ab ibn Umejr je na najljepši način prihvatio ukazano mu povjerenje. Njegov veoma dobro osmišljen i mudri misionarski rad u Jesribu tokom narednih oko jedanest mjeseci bio je, voljom i odredbom dragog Allaha, uzrok da veliki broj jesribskih Arapa prihvati islam.
Vrhunac svega je bio kada je Sa’d ibn Muaz jedan od poglavara plemena Evs primio islam. On je tada pozvao čitav svoj rod da prihvati Ibrahimovu vjeru i svi su to i učinili. Bilo je, naravno, mnogih prelazaka na islam i među Hazredžijama.

Kada je, po povratku u Meku mjesec dana prije Hadža 622. godine po Isau alejhisselam, Mus’ab ibn Umejr izvijestio Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, o velikom broju muslimana među pripadnicima oba velika arapska plemena u Jesribu, samo mu je dodatno potvrdio istinitost njegovog sna.

622. godine po Isau, alejhisselam iz Jesriba je na Hadž u Meku stiglo ukupno oko sedamdeset i pet muslimana, i iz plemena Hazredž i iz plemena Evs. Među njima bijahu dvije žene, kao i neki od vodećih ljudi oba ova plemena.

Oni su se za vrijeme trajanja obreda na Mini jedne noći tajno sastali sa Muhammedom, alejhisselam, u jednom klancu pored Akabe. Poslanik je tada bio u društvu sa svojim amidžom Abbasom, koji tada još nije bio musliman, ali je štitio svoga bratića i želio se uvjeriti da će jesribska plemena zaista i preuzeti obavezu Muhammedove, alejhisselam, zaštite prije nego im ga on po dogovoru preda. Taj dogovor je i sklopljen i tom prilikom su se i Hazredžije i Evsije obavezali da će prihvatiti Muhammeda, alejhisselam, i da će ga ubuduće štititi od svih njegovih neprijatelja.

Ovo je bio izuzetno značajan i veličanstven događaj, jer je tada Poslanik Muhammed a.s. po prvi put od početka svoje vjerovjesničke misije, imao za sobom dva kompletna moćna arapska plemena.

Ovaj ugovor je u historiji poznat kao Drugi zavjet na Akabi i on je udario temelj nastanka islamske države u oazi Jesriba, kasnije Medine.

  Do sada smo govorili o događajima prije same hidžre.
Nakon što je Resulullah zaključio sporazum sa Medinelijama naložio je svim muslimanima Meke da se isele u Jesrib.

Seobe su ubrzo i počele pa su Kurejšije vrlo brzo primijetile kako mnogi muslimani napuštaju Meku i njezino šire područje i sele se u Jesrib.
Kurejšije  su, svakako, znali i to da Evsije i Hazredžije masovno prihvataju islam tako da se kod njih pojavio veliki strah od grada na sjeveru gdje se okuplja sve veći broj muslimana; bio je to grada koji samo čeka Muhammeda, alejhisselam, da ujedini iseljene muslimane iz Meke sa stanovnicima Jesriba.

Jesrib je bio grada koji se nalazi na domaku karavanskog puta za Siriju i tako za Kurejšije i njihovu trgovinu postaje sasvim realna i izuzetno velika opasnost. Zato su oni osjećali da pod hitno nešto moraju učiniti, pa su tako sazvali skup svih svojih najvećih predstavnika u vijećnici Meke. Kada su se okupili u vijećnici iznenada im se, prema nekim predajama, pridružio nepoznati starac u bijeloj odjeći koji im se predstavio kao starješina plemena iz Nedžda. Oni su ga vrlo srdačno prihvatili za sugovornika i tako je šejtan Iblis, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, u liku tog ”mudraca” zauzeo svoje mjesto na tom skupu. Na kraju su se dogovorili da ubiju Allahova Poslanika svi zajedno kako se njegova porodica ne bi mogla svima osvetiti.

Allah o tome kaže sljedeće:

«Kad su tebi nevjernici zamke kovali, da bi te utamničili, ili ubili, ili protjerali, oni su zamke kovali a Allah zamke ništio, Allah najbolje zamke poništava! «(El-Enfal :30)

Čim je dobio obavijest od plemenitog i povjerljivog Džibrila o dozvoli da se iseli, Muhammed, alejhisselam, je odmah otišao Ebu Bekru i naložio mu da spremi deve, opremu i sve ostalo što treba za put za njih obojicu, te da ga čeka kod svoje kuće.
Aiša koja je zajedno sa sestrom Esmom tada bila prisutna u kući posvjedočila je u jednoj vjerodostojnoj predaji o tome koliko je njezin otac Ebu Bekr r.a. plakao od dragosti što je određen da ide zajedno sa Poslanikom.

Resulullah, Muhammed, alejhisselam, se zatim vratio svojoj kući i obavijestio Alija ibn Ebi Taliba o zavjeri i planiranom odlasku u Jesrib i rekao mu da ostane u Meki, legne u njegovu postelju I tako zavaraju neprijatelja.

Ubice su se okupile ispred kuće Allahova Poslanika čekajući ga da izađe i izvrše svoj podli plan. Za to vrijeme Muhammed, alejhisselam, dao je svoj zeleni ogrtač Aliji i rekao mu da legne u njegov krevet, i da se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. Alija r.a. je tako i učinio, a Muhammed, alejhisselam je počeo učiti suru Kur’ana Ja Sin.

“ i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oci im koprenu stavili, – zato oni ne vide,”

Došavši do ajeta: “Pa smo ih zastrli, zato ne vide oni!” (36:9), napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije mogao vidjeti jer im je Allah dragi Svoga miljenika učinio potpuno nevidljivim. Bijaše to još jedna od mu’džiza darovanih Pejgamberu.

Dok su zavjerenici čekali uvjereni da je čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovu krevetu Poslanik lično, Muhammed, alejhisselam, se žurno uputio ka Ebu Bekrovoj kući gdje su njih dvojica odmah uzjahali deve i izašli iz Meke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug u pravcu Jemena.

Prije nego što im je Meka izašla iz vidokruga, Poslanik se okrenuo, još jednom pogledao Meku i rekao: ”Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio”.

Ubrzo su stigli do planine Sevr i smjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini.

Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da čim se sazna da je Muhammed a.s. se iselio mnoge potjere će biti izaslane po svim putevima kojima se izlazi iz Meke, a naročito onim koji su usmjereni ka Jesribu.

Kurejšije su ponudili nagradu od čak stotinu deva onome ko ih pronađe i vrati u Meku. Konjanici su pomno pratili sve uobičajene puteve iz Meke ka Jesribu i tako se pokazalo veoma mudrim to što su otišli na jug u pravcu Jemena umjesto na sjever.

Muhammed, alejhisselam, i hazreti Ebu Bekr poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli ljudske glasove, ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Ulazu u pećinu približavala se grupa ljudi.
Jasno im je bilo da to mogu biti samo kurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu u pećinu sa očevidnom namjerom da provjere ima li ih unutra. U toj kritičnoj situaciji Ebu Bekr se u jednom trenutku uplašio ali su ga odmah umirile mubarek riječi Muhammedove, alejhisselam:
Ne strahuj! Doista, s nama je Allah”.
Ubrzo su čuli glasove na ulazu u pećinu. Progonitelji su stajali na samom ulazu i nešto glasno komentarisali. Zaključili su da je nemoguće da ikoga ima unutra i da nema nikakve potrebe da se ulazi unutra i ispituje jer je paukova mreža ispletena na ulazu u pećinu .
Progonitelja glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo su sasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je On spasio.
Iako je još istog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo Akacije pokrivajući polovicu ulaznog prostora.
Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom.
Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena niko nije ulazio, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju.
Sjećanje na ovaj događaj i veliko znamenje  Allaha, On Allah Mudri I sveznajući sačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana u Kur’anu u suri Et-Tewbe u 40 ajetu u kojem kaže:

A ako vi Poslanika pomoći nećete pa, Allah ga je već pomogao onda kad su ga nevjernici nagnali da bježi, a s njim samo drug njegov bi, i njih dva bijahu u pećini. I kad je on rekao drugu svojemu: ”Ne strahuj! Doista, s nama je Allah”! Pa je Allah podario Svoju sigurnost njemu, a njega vojskom pomogao koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja. A Riječ Allahova, pa, ona je gornja! A Allah je silan i mudar.

Osim ovoga još je jedan događaj obilježio njihov boravak u pećini.
Dok je Muhammed, alejhisselam, spavao sa glavom u krilu Ebu Bekru, Ebu Bekra je ubo otrovni škorpion. Ubod je bio izuzetno bolan ali hazreti Ebu Bekr nimalo ne pomače nogu jer ne željaše probuditi Muhammeda, alejhisselam. Međutim, jaka bol mu izmami suze iz oka koje pokvasiše Poslanika i tako ga probudiše. Vidjevši šta se zbilo Muhammed, alejhisselam, svojom mubarek rukom malo potra ranu na Ebu Bekrovoj nozi i bol odmah prestade a otrov bi neutralisan.

Jedna od Allahovih mudžiza se desila dok su bili na putu za Medinu. Naime, jedan veoma iskusan lovac koji se zvao Suraka ibn Malik je upratio njihove tragove i krenuo na konju u potjeru za njima, ali je konj nekoliko puta propadao u pijesak.
Suraka nije imao mudrosti i pronicljivosti da shvati opominjujući karakter tih znakova, i uporno je nastavio da ih progoni. Na kraju je njegov konj potpuno upao u živi pijesak. Pozvao je Muhammeda, alejhisselam, i ostale koje je progonio, u pomoć, i oni se vratiše i oslobodiše ga nevolje.
Suraka je bio zahvalan te se vratio nazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje je nakon toga susreo. Osim ovog slučaja, gdje se još jednom očitovala jasna Allahova zaštita Muhammeda a.s., oni nisu imali nikakvih uznemiravanja na putu.

Nakon nekih dvanaesetak dana otkako su napustili pećinu, negdje oko podne u ponedeljak 27. septembra 622. godine po Isau, alejhisselam, stigoše u mjesto Kuba gdje Muhammed a.s., podiže prvu džamiju u Islamu. A poslije kraćeg boravka U Kubau dođoše do Medine i njenih stanovnika koji su s nestrpljenjem iščekivali dolazak Allahova Poslanika s.a.v.s.

U petak 1. oktobra 622. godine Muhammed, alejhisselam, održao sljedeću hutbu obrativši se Medinelijama:

“Hvala Allahu. Njemu se zahvaljujemo. Od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih.
Onoga koga Allah na Pravi put uputi niko u zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko na Pravi put ne može uputiti

Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, kog je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji Čas.

Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na Pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovom poslaniku ne pokorava u velikoj je zabludi.

Molimo Allaha, našeg Gospodara, da nas uvrsti među one koji se Njemu i Njegovom poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe.

O ljudi, mislite prvo na sebe i znajte da će svako od vas kad umre ostaviti svoje stado i doći pred svoga Gospodara, Kome nije potreban ni tumač ni posrednik, a Koji će svakog od vas upitati:
‘Zar ti nije došao Moj izaslanik da te obavijesti?

Ko se želi Džehennema spasiti, neka to čini makar i sa pola hurme. A ko nema ni to, onda neka izgovori neku lijepu riječ.

Nagrada za svako dobro djelo je od deset do sedam stotina puta veća od učinjenog djela.Neka je na vas mir i Allahova milost”. Amin

Molim Allaha Uzvišenog da nam podari snage i imana kao što su je imali prvi muslimani koji su žrtvovali i ono što im je najdraže kako bi slijedili Poslanika islama Muhammeda s.a.v.s. Amin

Samir Ef. Čekić
Babice 01.11.2013



Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s