ČOVJEK KAO BILJKA

Posted on Updated on

“Život na ovome svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu s kojim se ona izmiješa…” Junus 24. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!

Slava i zahvala Allahu pripadaju, Vječno Živom, Onome koji nema početka ni kraja. U Njegovoj je vlasti sve, od Njega je sve poteklo, Njemu će se sve vratiti. Salavate na Poslanika donosimo, riječima selama ga selamimo, sunnetom njegovim živimo, s islamom se rađamo, s njim selimo.

Život čovjekov je, od početka do kraja, gotovo uvijek isprepleten čovječijim obavezama i njegovim trenutnim zanimanjima za nešto. U djetinjstvu glavna preokupacija mu je igra. U ranoj mladosti i vremenu školovanja glavna briga je okončanje i završetak školovanja. U zrelom dobu se bori da obezbjedi što bolje uslove za svoj život i život svoje porodice. Kako se bliži kraju snage mu sve više ponestaje, interes slabi, jedino je željan mira i tišine. Ostaje samo žal za prošlim vremenima i sjećanja. I tako se isti proces kod svakog dešava stalno, svakodnevno. Mala djeca se igraju, nešto malo stariji se školuju i vode svoje brige, zrelije su okupirali njihovi problemi, a oni stariji se osjećaju umorno za bilo kakvu igru, učenje ili za način života kad su imali malo više snage. Svako od nas prolazi kroz spomenute faze života, polazeći od igre kojom smo se igrali kao mala djeca, idući kroz ostale faze svoga života i dolazeći do kraja i umora, kad nam više ni igra ni bilo što drugo ne budu toliki zanimljivi.

U svakoj našoj fazi života, bez obzira koliko dunjalučkim bespućima lutali, uvijek se vraćamo tamo odakle smo i pošli. Vraćamo se tamo gdje smo i započeli svoje putovanje kroz vrijeme. Vraćamo se tamo gdje smo prve korake napravili, gdje smo se veseli igrali. I vraćamo se uvijek onima od kojih smo i potekli, koji su nas uvijek čekali i koji su nam sve dali.

U jednoj slikovitoj pripovjesti o jabuci i jednom dječaku na slikovit način se opisuje naše putovanje kroz život i vrijeme. Veli se sljedeće: „Jednom davno bijaše jabukovo drvo. Jedan dječak volio je često dolaziti do njega i s njime se igrati. Peo bi se na vrh drveta, jeo jabuke, malo otkunjao u sjenci stabla. Volio je stablo i stablo voljaše njega. Vrijeme je prolazilo, dječak je odrastao i nije više tako često dolazio da se igra sa stablom. Jednoga dana dječak se vratio stablu. Stablo bijaše tužno. – Hajde, igraj se sa mnom!, reče stablo. Dječak odgovori: – Nisam više dijete, ne igram se više sa stablima. Hoću igračke. Treba mi novac da ih kupim! Stablo reče: – Žao mi je, ali nemam novac da ti dam. Ako hoćeš, uberi moje jabuke pa ih prodaj, te za taj novac kupi igračke! Dječak bijaše uzbuđen. Ubra jabuke, proda ih i za taj novac kupi igračke. Više nije dolazio stablu, a stablo bijaše tužno. Jednoga dana, onaj dječak, sada već odrastao čovjek, ponovno dođe do stabla. – Dođi, igraj se sa mnom!, opet reče stablo. – Nemam vremena igrati se s tobom, sada imam porodicu, moram nam kuću sagraditi!, odgovori dječak, sada odrastao čovjek. Stablo reče: – Žao mi je, ali ne mogu ti pomoći. Ako želiš, uzmi moje grane pa od njih napravi kuću! On se obradova, posiječe grane i ode. Više nije dolazio. Drvo je ponovno bilo tužno. Poslije izvjesnog vremena, čovjek, sada malo ostario, dođe do stabla. – Hajde, igraj se sa mnom!, reče stablo. – Ne mogu, ostario sam!, odgovori čovjek. – Želio bih sada jedan brod pa s njime da jedrim. Možeš li mi pomoći? Stablo odgovori: – Ako želiš, odsjeci dio moga stabla pa od njega napravi brod. Čovjek se obradova, posiječe stablo, napravi brod i ode. Dugo, dugo vremena više nije dolazio. Konačno, čovjek se vrati nakon mnogo godina. Stablo reče: – Žao mi je, ali nemam ništa više da ti dam. Nemam više jabuka da ti ponudim. – Svejedno, ostario sam i ne mogu više gristi!, odgovori dječak, kasnije odrastao čovjek a sada starac. – Nemam niti stabla da se uz njeg penješ!, reče drvo. – Neka, prestar sam za to!, odgovori starac. Drvo zaplaka i reče: – Jedino što imam jeste moj odumirući panj i korijen. Starac na to reče: – Ne treba mi sada mnogo, umoran sam nakon svih ovih godina. Samo neko mjesto da se naslonim i legnem. – Odlično! Panj staroga stabla najbolje je mjesto za odmor. Dođi, sjedni kod mene i odmori se!, reče stablo. Starac sjede a drvo se umiri u suzama.“

Ovo je priča o svakome od nas. U njoj jabukovo drvo u prenesenom smislu predstavlja naše roditelje. Kad smo mladi, volimo se igrati s ocem i majkom. Kada odrastemo, ostavimo ih i vratimo im se samo kada nam nešto treba od njih. Ali, bez obzira na sve, roditelji su uvijek tu kada ih trebamo ili kada smo u nevolji. Roditelji su uvijek tu i dat će sve od sebe da ugode svojoj djeci i svojim potomcima. Može se činiti da je dječak, odnosno čovjek opisan i spomenut u priči, okrutan prema drvetu, ali je stvarnost vrlo često takva. Vrlo često, a naročito u ovom vaktu, su djeca prema roditeljima upravo takva, pomalo okrutna i bezobzirna, nažalost. Ono što je još upečatljivo jeste zaboravnost i rijetko vraćanje mjestu odakle smo potekli i onome koji nam je sve dao, odnosno rijetko obilaženje, dolaženje ili ne-dolaženje roditeljima, ako nisu tu pokraj nas. Uvijek ima nešto preče. A i kad se nađe vremena za obilazak, opet se nema vremena, da je što brže posjet završiti, jer poslova nedovršenih je mnogo ostalo. I tako će biti sve dok snage ne nestane, dok se ne potraži naslon i mjesto da se malo prilegne i odmori. A ono stablo s kojeg smo potekli, uvijek će nas čekati, šta god da zatražimo će nam dati, i uvijek će se radovati ponovnom povratku malog dječaka koji se igrao pod krošnjama svog stabla.

S druge strane, put od malog dječaka koji se igrao pod krošnjama stabla do starca koji je umoran i koji bi samo da malo prilegne i odmori je put svakog od nas kojim moramo prijeći. Istina, nekima taj put bude skraćen, u nekoj od faza svoga života prije starosti završe svoje putovanje kroz prostor, život i vrijeme. Ali, većina ipak dođe do kraja, do starosti i vremena kad je prestar za igru, kada je umoran, kada traži neko mjesto da se nasloni i odmori. Međutim, tada većini nedostaje ono stablo od kojeg su i potekli, jer ga je nestalo s lica zemlje, jer su krošnje njegove odavno već se sasušile a lišće uvehlo. Tada umorni starac od dječaka koji se igrao pod krošnjama stabla, on postaje stablo koje svojim granama pravi hlad svojim potomcima. Mali dječaci, njegovi unuci dolaze da se igraju u njegovom hladu. Jabuke im on daje da igračke sebi uzmu. Oni koji više nisu djeca, sinovi i kćeri, oni kuće prave. Stablo im daje grane svoje da naprave kuće. Na kraju im daje i sve što može od sebe da dadne, samo da njima ugodi. I opet, kada im zatreba odmora, stablo im svoje utočište pruža. I tako se stalno sve mijenja i prolazi; od dječaka koji se igra u hladu drveta, vrlo brzo se dolazi do onog momenta kada se budućim generacijama pravi hlad i ugođaj za igru. Ali, život nije samo igra i zabava. Ustvari, život je previše kratak da bi igra bio. Život je mnogo više od igre i zabave. Život nema reprize i ponovnog premotavanja na početak. Zato je vema bitno shvatiti ulogu koju život pruža i na vrijeme reagovati u svakoj fazi svoga života da ne bi žalili za nečim, da ne bi poželjeli se igrati kad nam više ne bude do igre.

Allaha molimo da naš život vjerom upotpuni, naše putovanje kroz vrijeme berićetnim učini, da dovoljno dobrog uradimo, da kad vrijeme konačnog puta i odlaska dođe mi ne žalimo za prilikima propuštenim i neiskorištenim.

Amin, ja Rabbel-alemin!