ZANIMLJIVO O IMAMU A’ZAMU EBU HANIFI

Posted on

Samir ef. Čekić
Samir ef. Čekić

U knjizi Kamus-ul-a’lam piše: Imam a’zam Ebu Hanifa se zvao Nu’man. Njegov otac se zvao Sabit. I njegov djed se takođe zvao Nu’man. On je bio prvi od četiri velika imama ehli sunneta. Imam znači duboko učeni alim. On je jedan od osnovnih stubova briljantne Muhammedove alejhisselam vjere. On je potomak perzijskih plemića. Njegov djed je prešao na islam. On je rođen u Kufi 80./698. godine. S obzirom da je rođen na početku prvog stoljeća po Hidžri on je vidio Ashabe kiram alejhimurridvan, (koji se zovu), Enes bin Malik, Abdullah bin Ebi Evfa, Sehl bin Sa’d Saidi i Ebuttufejl Amir bin Vasile. On je naučio fikh od Hammada bin Ebi Sulejmana. On je bio u sohbetu (ar. suhba, sijelo, društvo, razgovor) velikih tabi’in ličnosti i imama Dža’fera Sadika. On je znao napamet bezbroj hadisi šerifa. Iako je odgajan da bude veliki sudija (hakim) ali on je postao imam mezheba. On je imao iznenađujuće superioran i začuđujuće oštar intelekt. On je, u fikhskom znanju, za kratko vrijeme stekao neuporedivo visok nivo (deređu). Njegovo ime i slava su se pročuli po cijelom svijetu.

U doba Mervan-bin-Muhammeda, četrnaestog i poslednjeg umejjidskog halife — koji je bio unuk Mervan-bin-Hakema, koji je 132./750. godine ubijen u Egiptu, pet godina nakon preuzimanja hilafeta — guverner Iraka, Jezid bin Amr, je predložio Ebu Hanifi da on bude sudija (hakim) u sudu u Kufi. Ali, pošto je imam bio prepun zuhda, takve, vera’a, znanja i intelekta, on je odbio tu ponudu. (zuhd=asketizam, isposništvo, odricanje svih tjelesnih užitaka i potpuno predavanje Allahu dželle-šanuhu; takva=bogobojaznost, strah od Allaha dželle-šanuhu, vera’=čuvanje od sumnjivih stvari) On se bojao da on, zbog ljudske slabosti, neće biti u stanju da pazi na prava (hakove) ljudi. Jezid je naredio da ga kazne i da ga bičuju po glavi stotinu i deset puta. Njegova mubarek glava i lice su natekli od bičevanja. Sljedećeg dana je Jezid opet izveo imama pred sebe i ponovo ga ponizio nudeći mu da bude sudija. Imam mu je rekao, ‘Dozvoli mi da se konsultujem’, nabavio je dozvolu i otputovao. On je otišao u Mekku mukerremu i tamo ostao pet ili šest godina.

Abbasidski halifa Ebu Dža’fer Mansur mu je 150. /767. godine naredio da bude šef Vrhovnog suda za žalbe. Kada je to imam odbio on ga je zatvorio. Imama su za kaznu svaki dan deset puta više bičevali. Kada je broj udaraca bičem došao na stotinu on je postao šehid. Ebu Sa’d Muhammed bin Mensur Harezmi rahmetullahi teala alejh, jedan od vezira sultana Melikšaha, je na njegovom mezaru sagradio predivno turbe. Osmanlijski sultani su kasnije ovo turbe još i više ukrasili i nekoliko ga puta restaurirali. Melikšah rahmetullahi teala alejh je treći seldžučki sultan, sin sultana Alparslana [447.-485. godine].

Ebu Hanifa rahmetullahi teala alejh je bio prvi koji je sastavio i klasificirao nauku fikha i sakupio podatke za svaku granu nauke. On je napisao knjige Feraiz i Šurut. Postoji ogroman broj knjiga koje opisuju njegovo ekstenzivno znanje fikha, njegovu izvanrednu moć (i sposobnost) u kijasu, i njegovu zapanjujuću uzvišenost u zuhdu (zuhd je odustajanje od većine mubaha, dozvoljenih stvari), takvi (takva je negriješenje, bogobojaznost), blagosti i pravednosti. On je imao ogroman broj studenata (taleba) od kojih su neki postali veliki mudžtehidi.

Hanefi mezheb se za vrijeme Osmanlijske države svugdje raširio. On je skoro postao oficijelni mezheb države. Danas, više od polovice svih muslimana (ehli islama) na svijetu i skoro svi pripadnici ehli sunneta ibadete po hanefi mezhebu. Ovdje se završava citat iz knjige Kamus-ul a’lam.

U knjizi Mir’at-ul-kainat piše:

“Preci imama a’zama su došli iz iranskog grada Farisa. Njegov otac Sabit je upoznao u Kufi imama Aliju radijallahu anh. Imam je njemu i njegovoj djeci učinio hajr dovu. Imam a’zam, jedan od najvećih tabi’ina, je vidio Enesa bin Malika i još ili tri ili sedam Ashaba kiram radijallahu teala anh. On je od njih naučio hadisi šerife.

Hadisi šerif, koji nam prenosi imam Harizmi, a čiji isnad-i muttasil (neprekinuti lanac prenosilaca) ide do Ebu Hurejre kaže, ‘U mom ummetu će se pojaviti čovjek koji će se zvati Ebu Hanifa. On će na kijametskom danu biti svjetlo mog ummeta.’ Drugi hadisi šerif kaže, ‘Doći će čovjek koji se zove Nu’man bin Sabit, a kojeg će zvati Ebu Hanifa. On će oživjeti Allahovu dželle-šanuhu vjeru (din) i moj sunnet.’ Jedan drugi hadisi šerif kaže, ‘U mom ummetu će u svakom stoljeću postojati oni koji će biti uzvišeniji od drugih. Ebu Hanifa će u svom vremenu biti najuzvišeniji od svih.’ Ova tri hadisi šerifa su napisana u knjigama Mevdu’at-ul-ulum iDurr-ul-muhtar. Sljedeći hadisi šerif, koji je takođe jako čuven (mešhur), kaže, ‘U mom ummetu će se pojaviti čovjek koji će se zvati Ebu Hanifa. Među njegovim plećkama će biti mladež (ben). Allah dželle-šanuhu će kroz njegove ruke oživjeti Njegovu vjeru.

[U predgovoru knjige Durr-ul-muhtar piše, “hadisi šerif kaže, ‘Kako god je Adem alejhisselam bio ponosan na mene tako ću i ja biti ponosan na jednog čovjeka iz mog ummeta koji se zove Nu’man a kog će zvati Ebu Hanifa. On je svjetlo mog ummeta.’ Jedan drugi hadisi šerif kaže, ‘Poslanici su ponosni sa mnom. Ja sam ponosan sa Ebu Hanifom. Ko voli njega, voli mene. Ko je protiv njega, on je protiv mene.’ Ovi hadisi šerifi su napisani i u knjizi velikog alima hazreti Ebullejs-i Semerkandija koja se zove Mukaddime kao i u knjiziTekaddume koja je njeno objašnjenje (šerh). U predgovoru knjige fikha Mukaddime, koju je napisao Gaznevi, su citirani hadisi koji hvale imam-i a’zama. U knjizi Dija-i ma’nevi, koja je njen komentar, piše da je kadija Ebulbeka rekao, “‘Ebulferedž Abdurrahman Ibnuldževzi je rekao, pozivajući se na riječi Hatiba Bagdadija, da su ovi hadisi mevdu (izmišljeni)’. Ove njegove riječi su te’assub (bigotizam, netrpeljivost) zato što su nam ovi hadisi preneseni putem više seneda.” Ibni Abidin u svom komentaru na knjigu Durr-ul-muhtar nije samo dokazao da ovi hadisi nisu izmišljeni (mevdu’) već je još i citirao iz knjige Hajrat-ul-hisan, koju je napisao hazreti Ibni Hadžer-i Mekki, sljedeći hadisi šerif (koji kaže): “Zinet (ukras) svijeta će nestati u stotinu pedesetoj godini.” On nastavlja, “Veliki alim fikha Šemsul-eimme Abdulgaffar Kerderi, koji je 562./1166. godine preselio na ahiret, je rekao, ‘Jasno je da se ovaj hadisi šerif odnosi na imama a’zama Ebu Hanifu zato što se on preselio stotinu pedesete godine na ahiret.’” Hadisi šerif koji se nalazi i u Buhariji i Muslimu kaže, “Kada bi iman otišao na planetu Veneru čovjek porijeklom iz Farisa bi ga vratio nazad.” Imam Sujuti, alim šafijiskog (šafi’i) mezheba, je rekao, “Svi alimi su jednoglasno rekli da se ovaj hadisi šerif odnosi na imama a’zama.” Nu’man Alusi piše u svojoj knjizi Galijje da se ovaj hadisi šerif odnosi na Ebu Hanifu zato što su njegovi djedovi potomci familije iz Farisa. Allame Jusuf, alim hanbeli mezheba, u svojoj knjizi Tenvir-us-sahife citira lizbonskog kadiju iz Andaluzije, hafiza, allamu Jusufa ibni Abdulberra, (da je rekao,) “Nemojte klevetati Ebu Hanifu i ne vjerujte onim koji ga kleveću! Ja se zaklinjem Allahom dželle-šanuhu da ja ne poznajem nikog uzvišenijeg od njega. Ja ne znam nikoga ko je imao više vera’a ili bio učeniji od njega. Ne vjeruj šta Hatib Bagdadi kaže! On je imao prema alimima gajio te’assub (tj. on se prema alimima neprijatno odnosio). On je klevetao Ebu Hanifu, imama Ahmeda, i njihove studente. Alimi islama su opovrgli, osudili, i odgovorili Hatibu. Hatibov unuk, Ibnul Dževzije, allame Jusuf Šemseddin Bagdadi, je u svojoj knjizi Mir’at-uz-zeman, koja ima četrdeset tomova, napisao da se začudio kada je saznao da je njegov djed slijedio Hatiba. Ibni Abdulberr je rođen 368./978. godine. On je preselio na ahiret 463./1071. u Šatibi (Jativi). Imam Gazali rahmetullahi teala alejh je u njegovoj knjizi Ihja veličao imama a’zama riječima kao što su abid, zahid i arif-i billah. Ako su Ashabi kiram i vjerski alimi imali različite poglede to nije bilo zato što oni nisu jedni drugima odobravali riječi, ili zato što su oni bili jedni prema drugim neprijateljski raspoloženi, ili zato što oni nisu voljeli jedni druge. Mudžtehidi, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, se nisu međusobno slagali u pogledu idžtihada radi Allaha dželle-šanuhu i iz razloga da služe islam.” Ovdje se završava prijevod iz knjige Ibni Abidin. U knjizi Tam ilmihal-Se’adet-i ebedijje je objašnjeno, i napisano, da u nauci koja se zove usul-i hadis riječ “mevdu’ hadis” ne znači “lažan” ili “izmišljen” hadis]. [Molimo naše čitaoce da pogledaju ovaj članak pod naslovom vrste hadis-i šerifa.]

Jedan alim je usnio Resulullah.a sallallahu alejhi ve sellem i upitao ga, “Šta bi on rekao o Ebu Hanifinom znanju?” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je odgovorio, “Svako treba njegovo znanje.” Jedan drugi alim ga je u snu upitao, “O Resulullah! Šta bi rekao o znanju Nu’mana bni Sabita iz grada Kufe?” On je odgovorio, “Uči od njega i radi onako kako on kaže. On je jako dobar čovjek.” Imam Ali radijallahu anh je rekao, “Da vam kažem o čovjeku koji se zove Ebu Hanifa i koji će živjeti u gradu Kufi. Njegovo srce će biti puno znanja (iluma) i mudrosti (hikmeta). Pred kraj svijeta će mnogi nastradati zato što ga neće cijeniti isto onako kao što će i šije (ši’ije) nastradati zato što neće cijeniti Ebu Bekra i Omera. Imam Muhammed Bakir Zejnel-abidin Ali bin Husejn rahmetullahi alejhim je pogledao u Ebu Hanifu i rekao, “Ti ćeš oživjeti vjeru mojih djedova kada se poveća broj onih koji je žele uništiti. Ti ćeš biti spasilac prestrašenih i utočište zbunjenih! Allah dželle-šanuhu će ti pomoći!” Muhammed Bakir je rođen 57. u Medini. On je preselio na ahiret 113. godine. On je ukopan u Medini, u turbetu hazreti Abbasa radijallahu anh.

On (imam-i a’zam) je dok je bio mlad služio imama Hammada dvadeset osam godina i od njega izučavao nauke kelama i ma’rifeta u kojima je postao ekspert. Kada je imam Hammad preselio na ahiret on je preuzeo njegovo mjesto mudžtehida i muftije. Njegovo znanje i uzvišenost su postali nadaleko čuveni. Njegov fazilet (vrline), zeka (oštroumnost), zuhd (pobožnost), takva (suzdržavanje od harama, bogobojaznost), emanet (povjerenje, pouzdanost), brzo odgovaranje (na postavljena pitanja), odanost islamu, njegova pravednost u svakom pogledu — kao ljudskog bića — i uzvišenost, su bile iznad svačijih drugih toga vremena. Svi mudžtehidi i uzvišene osobe, pa čak i hrišćani koji su došli iza njega, su ga hvalili. Imam Šafija (Šafi’i) je rekao, “Mi smo u nauci fikha svi Ebu Hanifina djeca.” Imam Šafija (Šafi’i) je opet jednom rekao, “Ja se koristim (dobijam teberruk) Ebu Hanifinom [dušom]. Ja svaki dan posjećujem (zijaretim) njegov mezar. Kada imam neku poteškoću ja odem i kod njegovog kabura klanjam dva rek’ata namaza. Ja zamolim Allaha dželle-šanuhu i On mi ispuni moju želju.” Imam Šafija (Šafi’i) je bio imam-i-Muhammedov učenik. [Dva glavna učenika Imama a’zama Ebu Hanife su bili imam Muhammed Šejbani i imam Ebu Jusuf rahmetullahi teala alejhim.] On je rekao, “Allah dželle-šanuhu me je nadario znanjem preko dvije osobe. Znanje hadisa sam naučio od Sufjana bin Ujejne a fikh od Muhammeda Šejbanija.” On je jednom rekao, “Ima jedan čovjek kojem sam zahvalan i za vjersko znanje i za dunjalučke poslove. Taj čovjek je imam Muhammed.” Imam Šafija (Šafi’i) je opet jednom rekao, “Ja sam toliko naučio od imama Muhammeda da bih (sa tim znanjem) mogao napisati toliko knjiga da bi se njima mogla natovariti jedna zaprežna životinja. Ja ne bih ništa znao da nije bilo mog učitelja. U ilumu su svi djeca alima Iraka. A alimi Iraka su svi učenici alima Kufe. A alimi Kufe su svi Ebu Hanifini učenici.” Imam a’zam je naučio svoje znanje od četiri hiljade ljudi.

Alimi su u svakom vijeku napisali puno knjiga u kojima su opisivali veličinu imama a’zama.

U hanefi mezhebu je riješeno, i dat je odgovor, na pet stotina hiljada vjerskih pitanja (mes’ela).

Hafiz-i kebir Ebu Bekr Ahmed Harizmi je ovako napisao u knjizi Musned, “Sejf-ul-eimme je rekao da je imam a’zam Ebu Hanifa — kada je odgovarao na vjersko pitanje iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa — predlagao odgovor (na to vjersko pitanje) svojim učiteljima (ustadima). On ne bi odgovarao na pitanje onom ko ga je pitao sve dok ga oni svi nisu potvrdili.” Kada je podučavao u gradskoj džamiji, u gradu Kufi, hiljadu studenata je posjećivalo sva njegova predavanja. Četrdeset od njih su bili mudžtehidi. Kada bi on pronašao odgovor za izvjesno vjersko pitanje (mes’elu) on bi ga predložio svojim studentima. Oni bi ga svi zajedno prostudirali i kada su svi bili složni da je odgovor u skladu sa Kur’ani kerimom, hadisi šerifom, i riječima Ashaba kiram, on bi sa uživanjem rekao, “El-hamdulillah vallahu ekber.” Svi koji su tu bili prisutni bi ponovili njegove riječi. Onda bi im on rekao da ga (tj. odgovor na to vjersko pitanje, mes’elu) zapišu.

[U knjizi Redd-i vehhabi piše, “Da bi neko bio mudžtehid prvo je potrebno da on bude specijalista u arapskom jeziku i u raznim jezičnim naukama kao što su evda’, sahih, mervis, mutevatir, putevi reda, mevdu’, rječnik, fasih, redi i mezmum oblici, mufred, šaz, nadir, musta’mel, muhmel, mu’reb, ma’rife, ištikak, hakikat, medžaz, mušterek, izdad, mutlak, mukajjed, ibdal, i kalb. Zatim, on mora da bude specijalista u naukama (koje se zovu) sarf, nahv, me’ani, bejan, bedi’, belagat, ilm-i usul-i fikh, ilm-i usul-i hadis, ilm-i usul-i tefsir, i da zna napamet riječi imama džerha i ta’dila. Da bi neko bio fakih on mora da zna — pored gore nabrojanih nauka — dokaze (delile) za svako vjersko pitanje (mes’elu) i da studira značenja delila murada i te’vila. Da bi neko bio muhaddis (odnosno alim hadisa) on samo treba da nauči napamet hadisi šerife onako kako smo ih čuli. Muhaddisu nije uslov, odnosno, on ne mora znati značenja, murad, i te’vil, niti mora razumjeti dokaze propisa islama (delile ahkama islamijjeta). Ako se alim fikha i muhaddis ne slažu po pitanju nekog hadisi šerifa, i ako, na primjer, alim fikha kaže da je hadis sahih, a muhaddis kaže da je za’if (slab), fakihova riječ je cjenjenija. Prema tome, riječ ili odluka imama a’zama je najcjenjenija od svih drugih zato što je on prvi mudžtehid i najuzvišeniji fakih i zato što je on čuo mnogo hadisa direktno od Ashaba kiram, bez ikakvog posredništva. Ako je ovaj uzvišeni imam rekao za neki hadis da je sahih svi alimi islama su takođe rekli da je taj hadis sahih. Muhaddis (alim hadisa) je ispod nivoa fakiha (alima fikha). On ne može nikada dosegnuti nivo mezheb imama.

Abdulhak Dehlevi, alim hadisa, je ovako napisao u svojoj knjizi Sirat-i mustekim, “Imam a’zam Ebu Hanifa nije uzeo izvjesne hadise kao dokaz (delil) koje je imam Šafija (Šafi’i) uzeo. Nemezheblije su to uzele kao priliku da kleveću imama a’zama i da kažu da Ebu Hanifa nije slijedio hadisi šerif. Međutim, hazreti imam a’zam Ebu Hanifa je u svom dokazu mes’ele (vjerskog pitanja) pronašao i uzeo druge hadise koji su bili puno jači i još više sahih.”

Hadisi šerif kaže, “U mom ummetu su najbolji oni koji žive u moje vrijeme. Nakon njih su najbolji oni koji su njih naslijedili. Iza ovih, su najbolji oni koji su došli iza njih.” Ovaj hadisi šerif nam govori da su tabi’ini uzvišeniji od tabe’-i tabi’ina. Svi alimi su saglasni u tome da je imam a’zam Ebu Hanifa jedan od tabi’ina, to jest, da je vidio izvjesne Ashabe kiram, i da je direktno od njih čuo hadisi šerife. Na primjer, imam a’zam Ebu Hanifa je čuo sljedeći hadisi šerif od sahabe Abdullah-bin-Ebi-Evfa-a, “Ko radi Allahovog rizaluka (zadovoljstva) sagradi džamiju dobiće vilu u džennetu.” Dželaluddin Sujuti, alim šafijiskog (šafi’i) mezheba je napisao u svojoj knjiziTebjid-us-sahife da je imam Abdulkerim, alim šafijiskog (šafi’i) mezheba, napisao cijelu knjigu opisujući sahabe koje je imam a’zam vidio. U knjizi Durr-ul-muhtar je napisano da je imam-i a’zam vidio sedam sahaba. Od četiri imama, osnivača mezheba, samo je imamu a’zamu bilo suđeno (nasib) da bude tabi’in. Jedno od pravila u nauci (koja se zove) Ilm-i usul je da se mišljenje onih koji učine nešto kabul (primljeno) voli više od mišljenja onih koji to odbiju. Očigledno je da je imam-i a’zam Ebu Hanifa najuzvišeniji od svih drugih imama mezheba s obzirom da je on tabi’in. Poricanje imam-i a’zamove uzvišenosti od strane nemezheblija, ili njihovo nastojanje da ga okleveću i ukaljaju ime ovog uzvišenog imama — govoreći da je on bio za’if (slab) u hadisu — je isto kao i poricanje hazreti Ebu Bekrove i hazreti Omerove uzvišenosti. Ovo njihovo izopačeno negodovanje je bolest koja se ne može izliječiti pripovijedanjem (va’zom) i savjetovanjem (nasihatom). Da ih Dženab-i Hak izliječi! Halifa muslimana Omer radijallahu anh je jednom rekao na hutbi, “O muslimani! Kao što ja vama govorim tako je nama i Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao na hutbi, ‘Moji Ashabi su najbolji ljudi. Poslije njih, najbolji su oni koji su došli iza njih. Sljedeći, koji su najbolji, su oni koji su došli iza njih. Među onim, koji dođu iza ovih, će biti lažova.” Četiri mezheba koje muslimani danas slijede (tj. čine taklid) i imitiraju su mezhebi ovih najboljih muslimana čijoj je dobroti Resulullah bio svjedok. Alimi islama su jednoglasno izjavili da nije dozvoljeno usvojiti nijedan drugi mezheb osim ova četiri.

Ibnu Nudžejm-i Misri rahmetullahi teala alejh, autor knjige Bahr-ur-raik, piše u svojoj knjizi Ešbah, “Imam Šafija (Šafi’i) je rekao da onaj ko hoće da bude specijalista u fikhu treba da čita Ebu Hanifine knjige.” Abdullah ibni Mubarek je rekao, “Ja nisam vidio nijednog eksperta (mutehassisa) da je učen u fikhu kao Ebu Hanifa. Veliki alim Mis’ar je klečeći sjedio pred Ebu Hanifom, pitao ga, i od njega učio. Ja sam učio od hiljadu alima. Ali, da nisam vidio Ebu Hanifu, ja bih zalutao u grčku filozofiju.” Ebu Jusuf je rekao, “Ja nisam vidio nikog da je bio toliko duboko učen u nauci hadisa kao (što je to bio) Ebu Hanife. Ne postoji drugi alim koji može, kao on, tako kompetentno, tefsiriti hadisi šerif.” Veliki alim i mudžtehid Sufjan-i Sevri je rekao, “Mi smo svi u poređenju sa Ebu Hanifom kao vrapci naspram sokola. Ebu Hanifa je glavni vođa alima.” Ali bin Asim je rekao, “Kad bi se Ebu Hanifino znanje mjerio sa cjelokupnim znanjem uleme njegovog vremena Ebu Hanifino znanje bi bilo veće.” Jezid bin Harun je rekao, “Ja sam učio od hiljadu alima. Ja između ovih hiljadu alima nisam vidio nikoga da ima više vera’a (tj. da se više čuva sumnjivih stvari) ili da je pametan kao Ebu Hanifa rahmetullahi teala alejh.” Muhammed bin Jusuf Šafii (Šafi’i), jedan alim iz Damaska, u svojoj knjizi Ukud-ul-džuman fi menakib-in-Nu’man puno veliča Ebu Hanifu i detaljno objašnjava njegovu uzvišenost i kaže da je on vođa (reis) mudžtehida. Ebu Hanifa je rekao, “Resulullahovi hadisi šerifi su kruna na našoj glavi i svjetlo (nur) naših očiju. Mi istražujemo riječi Ashaba kiram, odabiremo ih, i prilagođavamo im se. Što se tiče riječi tabi’ina one su kao i naše riječi. Ovdje se završava prijevod iz knjige Redd-i vehhabi. Ova knjiga je 1264./1848. štampana u Indiji a 1401./1981. u Istanbulu.

Mevlana Muhammed Abduldželil ovako piše knjizi Sejf-ul-mukallidin ala a’nak-il-munkirin koja je na perzijskom jeziku, “Oni koji ne slijede mezheb kažu da je Ebu Hanifa bio za’if (nejak, slab) u nauci hadisa. Ova njihova tvrdnja nam pokazuje da su oni ili neznalice ili ljubomorni. Imam Zehebi i Ibni Hadžer-i Mekki kažu da je imam-i a’zam Ebu Hanifa bio alim hadisa. On je naučio hadise od četiri hiljade alima. Od ove (četiri hiljade alima) tri stotine su bili alimi hadisa i tabi’ini. Imam Ša’rani piše u prvom tomu njegove knjige Mizan, ‘Ja sam proučavao tri imam-i a’zamovaMusneda. Sva tri prenose rivajete jako čuvene uleme tabi’ina.’ Neprijateljstvo (i mržnja) koje nemezheblije imaju protiv Selef-i salihina, i njihova ljubomora prema imamima mudžtehidima — a naročito prema imamu muslimana (imam-ul-musliminu) Ebu Hanifi — mora da je do te mjere blokirala njihovu percepciju i savjest da oni poriču ljepotu i uzvišenost alima islama. Oni ne mogu da podnesu činjenicu da salih ljudi imaju ono što oni nemaju. Oni zato osporavaju uzvišenost vjerskih imama. Oni se na taj način izlažu opasnosti širka ljubomore. U knjizi Hadaik piše, “Kada je imam a’zam Ebu Hanifa naučio napamet hadisi šerife on bi ih zapisivao. On je čuvao knjige hadisa u drvenim sanducima. On je neke od njih držao pri ruci, gdje god je bio. Njegovo citiranje malog broja hadisa nam ne pokazuje činjenicu da je on znao mali broj hadisa napamet. Tako mogu reći samo netrpeljivi (mute’assib) vjerski neprijatelji. Ova njihova netrpeljivost (te’assub) je svjedok imamovog a’zamovog kemala (savršenstva, potpunosti). (Bacanje blata i) klevetanje učenog čovjeka od strane neukih ljudi nam pokazuje savršenstvo učene osobe. Neko ko nije imao visoku super specijalizaciju (ihtisas) u naukama tefsira i hadisa ne bi mogao osnovati ogromni mezheb i odgovoriti na stotine hiljada vjerskih mes’ela (tj. vjerskih pitanja koja treba riješiti), i dokazati ih ajeti kerimima i hadisi šerifima. U stvari, uspostavljanje novog i jedinstvenog mezheba, bez modela i primjera, je odličan dokaz za imamov a’zamov ihtisas (ekspertizu) u naukama tefsira i hadisa. Pošto je on radio sa nepresušnom i izvanrednom energijom da osnuje ovaj mezheb on nije imao vremena da, jedan po jedan, citira hadisi šerife ili njihove ravije (prenosioce). Ovo ne može i ne smije biti razlog da se ovaj uzvišeni imam kalja ljubomornom klevetom i da se govori da je bio slab (za’if) u nauci hadisa. “Rivajet (prenošenje) bez dirajeta (sposobnosti, vještine, inteligencije) je bezvrijedan” je dobro je poznata činjenica. Na primjer, Ibnu Abdilberr je rekao, “Kada bi rivajet bez dirajeta bio vrijedan (cijenjen), onda bi smetljarovo navođenje (citiranje) hadisa bilo uzvišenije od Lokmanove inteligencije.” Ibni Hadžer-i Mekki, jedan alim šafijiskog (šafi’i) mezheba, je ovako napisao u njegovoj knjizi Kalaid, “Veliki alim hadisa A’meš je postavio imamu a’zamu Ebu Hanifi puno mes’ela (vjerskih pitanja koja treba riješiti). Imam a’zam mu je na svako njegovo pitanje odgovorio citirajući hadisi šerif. Kada je A’meš vidio imam-i-a’zamovo ogromno znanje on je rekao, ‘O alimi fikha! Vi ste kao ljekari specijalisti (mutehassis tabib)! Mi, alimi hadisa, smo kao apotekari. Mi citiramo hadise i njihove rivajete. Vi znate njihova značenja.’” U knjizi Ukud-ul-dževahir-il-munife piše, “Jednom kada je Ubejdullah bin Amr bio sa A’mešom, velikim alimom hadisa, neko priđe i nešto upita A’meša. Dok je A’meš razmišljao kako da mu odgovori imam a’zam Ebu Hanifa priđe. A’meš je ponovio imamu postavljeno pitanje i od njega zatražio odgovor. Imam a’zam je odmah, detaljno, odgovorio na postavljeno pitanje. Diveći se odgovoru, A’meš je rekao, ‘O Imamu! Iz kojeg si ti hadisa izveo taj odgovor?’ Imam a’zam je proučio hadisi šerif iz kojeg je izveo odgovor i onda mu je rekao, “Ja sam taj hadisi šerif čuo od tebe.’” Imam Buhari je znao napamet tri stotine hiljada hadisa. On je od ove tri stotine hiljada hadisa zapisao u svoje knjige samo dvanaest hiljada (hadisi šerifa) zato što je puno strahovao od hadisi šerifa koji kaže, “Ako neko citira nešto što ja nisam rekao kao hadis on će biti u velikom azabu u džehennemu.” Imam-i a’zam je, pošto je imao ogroman vera’ i takvu, postavio jako teške uslove za prenošenje hadisa. On je citirao samo one hadisi šerife koji su zadovoljavali ove uslove (šartove). Izvjesni alimi hadisa su prenijeli mnogobrojne hadise zato što je njihova grana bila šira i što su njihovi šartovi bili lakši. Alimi hadisa nisu nikada ponižavali jedni druge zbog drukčijih uslova (šartova). Da to nije tako imam Muslim bi rekao nešto što bi uvrijedilo imama Buhariju rahmetullahi teala alejhima. Imam-i a’zamovo prenošenje malog broja hadisa, iz njegove obazrivosti i bogobojaznosti (takve), bi samo trebao biti dobar razlog da ga hvalimo i veličamo. Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Sejf-ul-mukallidin.]

Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je svaki dan klanjao sabah namaz u džamiji a poslije toga je do podneva odgovarao na pitanja svojih učenika. On je nakon podne namaza podučavao svoje učenike sve do jacije. On je poslije jacije odlazio kući da se malo odmori, da bi se ponovo vratio u džamiju i u njoj ibadetio do sabaha. Ove podatke nam je prenijeo Mis’ar bin Kedam-i Kufi — jedan od Selef-i salihina — koji je 115./733. godine, preselio na ahiret. Ove činjenice su nam takođe prenijele i mnoge druge vrlo cijenjene osobe.

On je zarađivao za svoje životne potrebe halal trgovinom. On je slao robu u razna mjesta. On je izdržavao od svoje zarade svoje studente. On je puno trošio na svoje ukućane. On je takođe davao i siromasima istu sumi novaca kao sadaku. On je svake džum’e udijelio dvadeset zlatnika siromasima za duše svojih roditelja. On, iako je bio udaljen sedam ulica od svog učitelja Hammada, rahmetullahi teala alejh, ne bi, iz poštovanja prema njemu, ispružio svoje noge prema njegovoj kući. On je jednom saznao da jedan od njegovih partnera nije prodao veliku količinu robe u skladu sa islamom (šerijatom). On je podijelio siromasima svih devedeset hiljada akči koje je zaradio i nije za sebe zadržao ni jedne jedine pare. Kada su hajduci napali sela oko Kufe, i pokrali ovce, on nije sedam godina jeo ovčijeg mesa plašeći se da bi ukradene ovce mogle biti zaklane i prodate u gradu. On je znao da bi ovca mogla živjeti najduže sedam godina (prije nego što se zakolje). On se tako i toliko plašio (i čuvao) od harama. On je u svom svakom pokretu pazio na islam.

Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je četrdeset godina klanjao sabah namaz sa istim abdestom koji je uzeo za jaciju namaz [to znači da on nije spavao poslije jacije namaza.] On je obavio pedeset puta hadždž. On je na zadnjem hadždžu ušao u Kabu (Ka’be-i mu’azzam) i u njoj klanjao dva rek’ata namaza. On je u ta dva rek’ata proučio cijeli Kur’ani kerim. On je onda, plačući, učinio sljedeću dovu, “Ja Rabbi! Ja nisam bio u stanju da Te ibadetim na način koji je Tebe dostojan. Međutim, ja sam saznao da Te ne možemo razumom shvatiti. Molim Te oprosti mane moga hizmeta!” Toga momenta se čuo glas, “O Ebu Hanifa rahmetullahi teala alejh! Ti si Me dobro saznao i predivno si Me hizmetio (služio). Ja činim afv i magfiret (činim uslugu i opraštam) i tebi i onima koji — do kijameta — slijede tvoj mezheb.” On je jednom po danu i jednom uveče učio cijeli Kur’ani kerim.

Imam a’zam je imao toliko bogobojaznosti (takve) da je trideset godina postio svaki dan [osim pet dana u godini kada je haram postiti]. On je često u jednom ili dva rek’ata namaza proučio cijeli Kur’ani kerim. On je nekada, u namazu ili izvan namaza, učio ajeti kerim koji opisuje azab, ili rahmet, i puno ga puta ponavljao plačući i jecajući. [U hanefi mezhebu plač iz ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu ne kvari namaz.] Oni koji su ga čuli su ga žalili. U ummetu Muhammeda alejhisselam je samo bilo dosuđeno (nasib) Osman-ibni-Affanu, Temim-i-Dariju, Sa’d-bin-Džubejru i imam-i-a’zam-Ebu-Hanifi da prouče hatmu Kur’ani kerima na jednom rek’atu namaza. On nije nikad ni od kog uzeo poklon. On se oblačio kao siromah. Ponekad bi, da bi pokazao Allahove dželle-šanuhu blagodati (ni’mete), oblačio skupocjene haljine. On je pedeset puta obavio hadždž i nekoliko je godina ostajao u Mekke-i mukarremi. On je samo na mjestu, gdje mu je uzeta duša, proučio sedam hiljada puta hatmu Kur’ani kerima (cijeli Kur’ani kerim). On je rekao, “Ja sam se jednom u životu nasmijao i to sam zažalio.” On je malo govorio a puno razmišljao. On je diskutovao sa svojim učenicima izvjesne vjerske stvari. On je jedne noći poslije jacije, koju je klanjao u džema’atu, dok je izlazio iz džamiije, počeo razgovarati o nečem sa njegovim učenikom Zuferom. On je bio zakoračio da izađe iz džamije. Njegova jedna noga je bila u džamiji a druga napolju. Razgovor je trajao sve do ezana sabahskog namaza. On je onda, vrativši nogu koja je bila napolju (nazad u džamiju), otišao da klanja sabah namaz. On je, samo zato što je imam Ali radijallahu anh rekao “dozvoljeno je imati do četiri hiljade dirhema za ličnu upotrebu”, svu svoju zaradu, osim četiri hiljade dirhema, podijelio sirotinji.

Halifa Mensur je jako puno poštovao imama. On mu je jednom poslao džariju i deset hiljada akči kao poklon. Imam to nije uzeo. U to vrijeme je jedna akča vrijedila jedan srebreni dirham. Ibrahim bin Abdullah bin hazreti Hasan je u 145. godini po Hidžri sakupljao ljude da pomogne svom bratu Muhammedu, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, koji je sebe proglasio halifom Medine-i munevvere. Kada je on došao u Kufu, počelo se pričati da mu Ebu Hanifa pomaže. Kada je to Mensur čuo on je naredio se imam-i a’zam dovede pred njega u Bagdad. Mensur je naredio imam-i-a’zamu da svima kaže da je Mensur zakoniti halifa. Mensur mu je kao naknadu za to ponudio da bude predsjednik Vrhovnog suda za krivična djela. Mensur je puno tražio od imama. Imam-i a’zam je to odbio. Mensur je uhapsio imama i naredio da ga za kaznu udare trideset puta štapom. Njegova mubarek stopala su krvarila. Mensur se rastužio. On mu je poslao trideset hiljada akči koje on nije uzeo. Mensur ga je ponovo uhapsio. Mensur je naredio da udare imama svaki dan deset puta više. Jedanaestog dana su ga [prema nekim izvještajima], iz straha da se svijet ne pobuni, silom povalili na leđa i zalili otrovnim šerbetom. On je dok je umirao pao na sedždu. Njemu je oko pedeset hiljada ljudi klanjalo dženazu namaz. Dženaza je, zbog prevelike gužve, s velikom teškoćom obavljena i nije se završila prije ikindije. Narod je dolazio dvadeset dana i kod kabura (mezara, groba) mu klanjao dženazu namaz.

On je imao sedam stotina i trideset studenata. Svaki od njih je bio jako čuven po svojim vrlinama (faziletima) i dobrim djelima. Mnogi od njih su postali kadije ili muftije. Njegov sin Hammad, rahmetullahi teala alejh, je bio jedan od njegovih znamenitih učenika.” Ovdje se završava citat iz knjige Mir’at-ul-kainat.

Oni su mukteda’ji ehli din,Rahmetullahi alejhim edžma’in.Između imama a’zama i njegovih učenika je bilo neslaganja u idžtihadu. “Neslaganje (u odnosu na amel ili izvršavanje djela) alima mog ummeta je (Allahov dželle-šanuhu) rahmet.” Ovaj hadisi šerif nam kaže da su ova neslaganja korisna (faidali). On se puno bojao Allaha dželle-šanuhu. On je dobro pazio da sve što radi bude i skladu sa Kur’ani kerimom. On je rekao svojim učenicima (koji su bili mudžtehidi), “Ako naiđete na sened (dokaz, dokument) koji se po tom pitanju ne slaže sa mojim riječima ostavite moje riječi. Slijedite sened!” Svi učenici su se zakleli i rekli, “Čak se i naše riječi — koje nisu u skladu sa njegovim riječima — sigurno zasnivaju na delilu (dokazu, senedu) koji smo od njega čuli.”

Muftija u hanefi mezhebu mora da izda fetvu u skladu sa riječima imam-i a’zama. Ako muftije ne mogu da pronađu njegovu riječ one trebaju slijediti imama Ebu Jusufa. Poslije njega trebaju slijediti imama Muhammeda. Ako su riječi imama Ebu Jusufa i imama Muhammeda na jednoj strani a riječi imama a’zama na drugoj muftija može izdati fetvu prema kojoj hoće strani. U slučaju poteškoće (zarureta) muftija može izdati fetvu u skladu sa riječima mudžtehida koji je pokazao najlakši način. On ne može izdati fetvu koja ne potiče (proizilazi) iz riječi makar jednog mudžtehida. Tako izdavanje (takav dokument) se ne zove fetva.

__________________________

Muhammed Ma’sum kaže u 80. pismu drugog toma da “Allah dželle-šanuhu spašava od dertova (jadova, briga, muka, bolova) one koji stalno uče (izgovaraju) istigfar dovu.

Ova dova je:

Estagfirullahel’azim ellezi la ilahe illa huv elhajjel kajjume ve etubu ilejh. Allahumme inneke afuvvun kerimun tuhibbul afve fa’fu anni.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s