3. Dželaluddin Muhamemmed Rumijj- MEVLANA

Posted on Updated on

preuzmiNakon dugotrajnih putovanja i izgnanstava grad Larande je za Behau Veleda predstavljao  sigurno i mirno utočište. Starost i veliki broj murida, koji su od samog polaska na put krenuli sa Behau Veledom, nisu mu dozvoljavali da razmišlja o daljem putu, niti da prihvati prijedlog namjesnika i velikana iz Konje.

Predavanje  u vjerskim školama i održavanje govora i vazova su bile glavne aktivnosti kojima se Behau Veled bavio u to vrijeme. S druge strane, Dželaluddin Mevlana je slušao očeva i predavanja drugih istaknutih alima i na taj način proširivao svoje vjerske i znanstvene vidike. Naime, Mevlana nije uzalud trošio vrijeme tokom svih tih godina putovanja i lutanja po svijetu. On je tokom tog vremena stekao zavidan nivo znanja na polju mnogih znanosti kao što su književnost, poezija, misticizam, Kur’an, hadis, tefsir i kelam. Naučio je da svoje vjerske stavove ukrasi primjerima iz arapske i perzijske poezije i da pričama i alegorijama prodre u dubinu duše svojih slušatelja. Behau Veled i jedan broj njegovih učenika su omogućili mladom Dželaluddinu da održi svoje prvo predavanje. On je prvo predavanje i vaz održao u gradu Akšahr a potom u Larandeu.  Njegova majka Bibi Alavi je bila veoma obradovana uspjehom svoga sina.  No, ta radost je trajala kratko, jer joj prerana i iznenadna smrt nije dozvolila da bude svjedok visokih naučnih dometa sina. Iznenadna smrt majke je jedno vrijeme veoma rastužila mladog Dželaluddina a njegov otac je na taj način još više osjećao samoću i starost. Jedino što je donekle olakšalo tugu i žalost oca i sina bila je svadba mladog Dželaluddina sa Gouhar Hatun, kčerkom jednog od Behau Veledovih učenika. Gouhar Hatun je pomogla da Behau Veled i Dželauddin Rumi djelomično zaborave tragičnu smrt Bibi Alavi i zadržala ih još nekoliko godina u Larandeu. Gouhar Hatun je Mevlani  veoma brzo na svijet donijela dvoje muške djece.

Alauddin Kejkobad Seldžuki, sultan anadolskih Seldžuka, je ubrzo čuo za slavu i ugled Behau Veleda, koji je postao poznat kao vrsni učenjak i predavač u gradovima kao što su Arzendžan, Malatija i Larande. Stoga je odlučio pozvati Behau Veleda u prijestonicu Konju. Konja je u to vrijeme, poput Belha, Herata, Merva i Nišapura, spadala u istaknute centre islamske kulture i nauke.

Behau Veled, mada iscrpljen od mnogobrojnih putovanja i izgnanstava, nije mogao odbiti poziv sultana Kejkobada te je stoga sa sobom poveo Dželaluddina, koji nije mogao ostaviti starog oca samog i zato je odlučio da pođe s njim.

Ponovo su Behau Veled, Mevlana, njihova porodica i veliki broj Behaovih  murida i učenika  bili prinuđeni da u suzama napuste voljeni grad. Behau Veled i njegovi saputnici su u Konji dočekani veoma toplo. Sultan Alauddin Kejkobad je lično dočekao Behau Veleda. S puno pažnje i poštovanja ga je zagrlio i poljubio njegove stare i iznurene ruke.

Mnogobrojne zanatlije i derviši iz Konje su izašli izvan grada kako bi dočekali Behau Veleda. Bili su veoma obradovani dolaskom ovog velikog i istaknutog učitelja i muršida. Sultan je priredio veličanstveni prijem za Behau Veleda i njegove saputnike na kojem su učestvovali svi učenjaci i velikani grada Konje. Behau Veled je od samog ulaska u Konju, mada pozvan od strane sultana i ostalih velikana ovog grada, uselio u gradsku školu što je još više povećalo njegov ugled i značaj u narodu.

Tokom prve sedmice boravka u Konji, mada umorni i iscrpljeni od puta, Behau Veled i njegova porodica su svakodnevno primali mnogobrojne zvanice, koji su im donosili poklone i pozivali ih u goste. Behau Veled je, između velikog broja posjetilaca koji su svakodnevno dolazili, najviše cijenio doseljenike iz Horasana. Dželaluddin se veoma brzo upoznao sa ovim doseljenicima iz Horasana i među njima našao veliki broj prijatelja.

Grad Konja je bio prijestonica maloazijskih Seldžuka. Oni su izgradili veliki broj veličanstvenih građevina, prekrasnih vrtova sa tekučom vodom, prostranih ulica i mnogobrojnih bazara sa raznoraznom robom što je davalo neku posebnu ljepotu i draž ovom gradu. Konja je mladog Dželaluddina podsjećala na Belh, Tirmiz i Samarkand.

Seldžučki dvor u Konji je bio sjecište velikog broja učenjaka, pisaca i pjesnika na perzijskom jeziku. S druge strane, perzijski jezik je bio zvanični jezik na dvoru. Perzijski jezik je bio i jezik administracije a veliki broj učenjaka, sufija, pjesnika i historičara je u govoru koristio ovaj jezik. Većina pisanih djela iz tog perioda je napisana na perzijskom jeziku. No, pored ovog jezika u Konji je u upotrebi bio turski i grčki.

Behau Veled više nije mogao držati vazove i duga predavanja tako da se uglavnom bavio predavanjima u školi, gde je prisustvovao manji broj ljudi. No, u rijetkim situacijama kada je držao vazove njegovi govori su bili popraćeni mnogobrojnim uzdasima i povicima slušatelja. Međutim, mladi Dželaluddin je svojim predavanjima izazivao više pažnje kod slušatelja i na njegovim predavanjima su učestvovali pripadnici svih slojeva društva.

Zbog starosti i bolesti Behau Veled više nije mogao držati govore kao nekada tako da je Mevlana, kojeg je otac nazivao “naš Dželaluddin”, sve češće zauzimao njegovu poziciju. Mevlana je čak držao predavanja u školi, koja je napravljena za njegovog oca, i često s mimbera držao vazove i govore.

Dani su teško prolazili i Dželaluddin je polahko osjećao da je došlo vrijeme rastanka. Došao je i taj dan. Behau Veled je nakon osamdeset i tri godine preselio na ahiret. U vrijeme kada je Behau Veled preselio, samo dvije godine nakon veličanstvenog ulaska u Konju, Dželaluddin Rumi Mevlana je imao dvadeset i četiri godine. Stanovnici Konje, koji su ga dočekali sa svim mogućim počastima i uz veliko veselje, ovaj put su ga u suzama i uz plač ispratili na mezarje. Sultan je sedmicu dana proglasio općom žalošću  a tijelo Behau Veleda je ispraćeno na najdostojniji način.

U nastavku vam donosimo jednu vijest vezano za obilježavanje Godine Dželauddina Rumija Mevlene.

U Stokholmu će se održati svećanost obilježavanja osamstote godišnjice rođenja Dželaluddina Mevlane. Poruke pune ljubavi, mira i humanizma jednog od najvećih iranskih pjesnika i mistika, Dželaluddina Rumija, rezultirale su time da je veliki broj njegovih ljubitelja i simpatizera širom svijeta odlučio obilježiti ovu  godišnjicu održavanjem mnogobrojnih svećanosti i seminara. Upravo zbog toga Asocijacija za kulturu “Alp” je počekom  decembra ove godine održala svećanost povodom navedene godišnjice.

Svećanost je trajala dva dana. Prvog dana prisutni su imali priliku slušati iransku tradicionalnu muziku i poeziju kom prilikom je ukazana počast jednom broju istaknutih iranskih pjesnika. Ova svećanost je održana u centralnoj sali u Stokholmu gdje je prisustvovao veliki broj ljubitelja i simpatizera poezije i irfana.

Profesor na univerzitetu Umeo doktor Fazl Hašemi je na švedskom jeziku održao predavanje na temu “Mevlana i tesavuf”. On je tom prilikom ukazao na veličanstvene domete Mevlaninih mističnih i irfanskih nazora. Profesor Asgar Fardi je održao predavanje na temu “Zaljubljivanje Tabriza i Konje” kom prilikom je prisutne upoznao sa ličnošću i svjetonazorom ovog velikog pjesnika.

Tokom spomenute svečanosti članovi muzičke grupe “Zanesenost”, sastavljene od Iranaca koji žive u Holandiji i grupa “Prijatelji”, koju sačinjavaju Iranci iz Njemačke, zajedno sa profesorom Omidom Motamerom, su svojim muzičkim izvedbama uljepšali ovaj događaj. Pored toga, profesor Resul Rahin iz Afganistana na temu “Mevlanin humanizam i veza sa Ibn Arebijem” i doktor Džafer Džafernežad iz Norveške na temu “Nauka i opažanje u Mesneviji” su održali prigodna predavanja.

Smrću oca brigu o porodici i vođenje murida i učenika je preuzeo Mevlana. Mevlana je tada pored očeve i materine bliže rodbine preuzeo odgovornost i brigu za suprugu Gouhar Hatun, njenu majku i svoja dva sina Behauddina i Alauddina.

Pored sve topline koja je vlada unutar Mevlanine obitelji i velike ljubavi koju je gajio ka sinovima očeva smrt je na njega ostavila težak utisak i još snažije pojačala osjećaj tuđinstva i osamljenosti. Ovaj rastanak je u njegovoj svijesti oživljavao uspomene na Horasan i godine mira i bezbrižnosti, koje je provodio u kući ispunjenoj Behau Veledovom duhovnošću i pobožnošću. Njegova žena Gouhar Hatun ga je podjećala na Samarkand a stariji sin Behauddin, koji je tek krenuo u mekteb,  je u njemu oživljavao sjećanje na kuću u Belhu, prva mektebska iskustva i dječaške vragolije. Da bi odagnao navalu uspomena Mevlana je većinu vremena provodio u čitanju. Njegovi vazovi i predavanja su podsjećali na Behau Veleda u mlađim danima i svaki dan je broj Mevlanin učenika i murida postajao sve veći.  Posebno su njegova predavanja, koja su bila ispunjena brojnim citatima iz Kur’ana i irfanske poezije, izazivala veliko uzbuđenje i zanos kod slušatelja. Postepeno su mu se pridružili mnogobrojni simpatizeri iz svih različitih slojeva  društva.

Predavanja i govori mladog Dželaluddina, prepuni topline i nježnosti, su privlačili sve ljude i pripadnike svih slojeva društva. Njegov govor je bio ispunjen divnim pričama, prelijepim stihovima i zanimljivim mudrim dosjetkama. Sam Mevlana je veoma dobro poznavao tadašnje običaje i tradiciju i svakodnevno je sticao nova iskustva. U takvom situaciji je vjerni učenik Behau Veleda i učitelj Mevlane Burhanuddin Muhakik Tirmizi došao u Konju. Dvadesetpetogodišnji Dželaluddin je u ovom vjernom učitelju iz prošlosti ponovo pronašao oca i njegov svijet. Susret sa starim učiteljem za Mevlanu je značio smiraj i posebnu radost. On je u jeziku i riječima svog starog učitelja ponovo pronašao eho očeva glasa, koji ga je podsjećao na glas Senaija i Atara, zov Belha i Samarkanda i melodičnost mističnih i vjerskih iskustava u očevom domu.

Dolazak Burhanuddina u Konju je za mladog Mevlanu predstavljao povratak u izgubljeni raj. Burhanuddin je smatrao da se Mevlana ne smije zadržati na onom stepenu na kojem se nalazio i vjerovao je da to predstavlja pad i degradaciju za intelekt i kapacitet kao što je on. Burhanuddin je namjeravao da Mevlana što brže prođe kroz niže stepene i da se posvetiti duhovnim stepenima dostojnim njegovog ranga. Burhanuddin je konstantno podsticao mladog Dželaluddina da izučava i da kontemplira čitajući svoje i očeve bilješke. On je na taj način Mevlanu uveo u tesavufske vode. Asketizam, uranjanje u zikrullah i osamnjivanje je predstavljalo prve stepene Mevlaninog duhovnog formiranja. Mevlana je na prijedlog starog učitelja otišao u Siriju na studije bez porodice. Tokom sedmogodišnjeg Mevlaninog studija Burhanuddin je permanentno dolazio u Konju i brinuo se o njegovoj porodici i poučavanju njegovih sinova. Za to vrijeme Dželaluddin Rumi Mevlana je izučavao sve islamske znanosti.U Halepu je učio pred Ibn Adimom a u Damasku je slušao predavanje najvećih stručnjaka na polju književnosti i jezika. Veoma dobro je poznavao islamske znanosti kao što su tefsir, hadis, kelam i fikh. Ponekad nije imao vremena da jede zbog pretjeranog učenja što je dovelo do toga da postane jako slab i mršav. Dani i noći su često prolazili a on nije dizao glavu od knjige. Jedan dio vremena mladog Mevlane, koji je bio jako daleko od porodice, je bio posvećen asketizmu i isposništvu, koje mu je oporučio učitelj. Drugi dio vremena u godini, posebno tokom mubarek mjeseca, je provodio u postu. Čitavu noć do zore je čitao Kur’an i ponavljao zikr. Poput oca na jeziku mu je stalno bilo Božije ime. U namazu se dugo zadržavao, učio dove zbog kojih bi mu navirale suze a nerijetko je provodio vrijeme u osami, što ga je izdvajalo od svih ostalih učenika tog vremena. Zbog toga je se veoma rijetko družio sa ostalim učenicima a češće kontemplirao o transcendentalnom svijetu.

Konačno je prošlo sedam godina studiranja, isposništva i kontemplacije od kojih je jedan dio proveo u školama u Halepu i Damasku, a drugi dio u Kejsariji i Konji pod strogim nadzorom i uputama učitelja Burhanuddina Tirmizija. U to vrijeme Mevlana je postao vrstan fakih i nadaleko poznat arif i asketa.  Posjedovao je duhovnu smirenost bez ikakve primjese oholosti i pretvaranja što ga je konstantno tjeralo da razmišlja o svome Tvorcu.

U nastavku ćemo poslušati jednu vijest:

“Ponovo je odštampan turski prijevod originalnog djela na perzijskom jeziku pod nazivom “Savakibul menakib”. Ovo djelo je prvi put štampano na sedamstotu godišnjicu preseljenja Dželaluddina Mevlane. Prije tri godine ovu djelo je štampao Suhejl Enver a sada je po drugi pu štampano u turskoj povodom osamstote godišnjice rođenja velikog iranskog pjesnika Dželaluddina Rumija Mevlane.

Pisac djela “Savakibul menakib evlijullah” je Abdulvehab ibn Dželaluddin Muhammed Hamadani. Ovaj pisac je skratio “Menakibul arefin”, poznato djelo Muhammeda Aflakija i sačuvavši njegov izvorni jezik odštampao ga 947. godine po hidžri.

Nakon toga je Derviš Mahmud, poznati Mesnevihan i poznavalac Mesnevije, preveo ovo djelo na turski.

Rukopis djela “Savakibul menakib”, koji je ukrašen sa dvadeset i dvije minijature, se danas nalazi u Njujorškoj biblioteci “Morgan”, a drugi primjerak, također ukrašen minijaturama, se čuva u Topkapi saraju u Istanbulu.

Spomenute minijature prikazuju mnogobrojne scene iz Mevlaninog života u Konji, ukazuju na njegova iskustva prilikom susreta sa istaknutim arifima i sultanima tog vremena. U novom izdanju spomenute knjige, koja je u formi proze, mogu se vidjeti navedene minijature.

Druga vijest:

“Povodom obilježavanja osamstote godišnjice rođenja Dželaluddina Rumija Mevlane Muhammed Zufunun će zajedno sa Robertom Blajom čitati neke Mevlanine pjesme pred mnogobrojnim ljubiteljima i simpatizerima Mevlanine poezije u Americi. Prema izvještaju novinara  instituta “Kulturno blago” univerzitet Stenford je povodom obilježavanja osamstote godišnjice rođenja Dželaluddina Rumija objavio saopćenje u kojem stoji:

“Ovaj program će se održati povodom godišnjice rođenja velikog iranskog pjesnika, skladatelja nebeske poezije i univerzalnog uma i najčitanijeg pjesnika u Americi danas.”

U programu je predviđeno da Muhammed Zufunun predstavi neke muzičke komade nastale na Mevlaninoj poeziji. Program će se održati 27. januara 2007. godine na univerzitetu Stenford, gdje će učestvovati veliki broj umjetnika, iranskih i stranih orijetalista i stručnjaka za Mevlanu i njegov život i djelo. Tom prilikom će biti prezentirani mnogobrojni članci na temu Dželaluddin Rumi Mevlana, njegov život i djelo.

Kada se Dželaluddin Rumi Mevlana u trideset i trećoj godini vratio iz Sirije iz pravca Kejsarije u Konju slovio je kao vrstan i glasovit muftija. Priča se da je tadašnji sultan Gijasuddin Kejhusrev na početku svoje vladavine pisao Mevlaninim učiteljima u Siriji kako bi isposlovao njegov povratak u Konju. Horasanci, pripadnici raznih udruženja i učenjaci su mu iskazali veoma topao doček. Iako je u pogledu godina bio relativno mlad, no kod poznatih učenjaka iz Konje je slovio kao veliki alim i stručnjak.

 Na polju svih znanosti tog doba je toliko bio stručan da su mu alimi, poput fakiha Siradžuddina Ormavija i muhadissa Sadruddina Konjavija, iskazivali veliko poštovanje. Njegov stari učitelj Burhanuddin Tirmizi je bio zadovoljan što je prije smrti mogao vidjeti uspjeh svoga omiljenog učenika. Dželaluddin Mevlana je, također, izražavao zadovoljstvo što se ponovo, nakon dugog niza godina, nalazi pored učitelja. No, to je bio njegov posljednji susret sa starim šejhom. Taj starac, koji je u to vrijeme imao sedamdeset i osam godina, je  od mladog Mevlane zatražio dozvolu da ode u Kejsariju, no Mevlana je, s obzirom na ljubav koju je gajio prema njemu, teška srca pristao na to. Burhanuddin je kratko nakon odlaska u Kejsariju preminuo. Njegova smrt je Mevlanu pogodila poput očeve smrti. Mevlana je otišao u Kejsariju  i klanjao dženazu svom učitelju.  Ono što je od njega ostalo podijelio je siromasima i nakon toga je cijeli svoj život budio sjećanje na njega citirajući i prenoseći njegove izreke i mudrosti.

 Nakon povratka u Konju Mevlana, koji je nakon učiteljeve smrti ponovo ostao sam, većinu svoga vremena je posvetio odgajanju djece, brizi o porodici, predavanjima, vazovima i ibadetu.  Sinovi su mu narasli i postali punoljetni. Kada je njegov stariji sedamnaestogodišnji sin Sultan Veled izlazio s njim na ulicu izgledalo je kao da mlađi brat šeta sa starijim. Njegov drugi sin Alauddin je imao petnaest godina. Dželaluddin Mevlana je jako volio provoditi vrijeme sa sinovima, no ipak ih je tjerao da usavršavaju znanje. Zbog toga ih je poslao u Siriju na studij. Njihova majka Gouhar Hatun, koja je zbog dugotrajnog odsustvovanja muža našla utjehu u sinovima, je veoma teško podnosila njihovu daljinu, posebno zbog  toga što se njih dvojica nisu dobro slagali a što je izazivalo još veću zabrinutost kod nje. Vijesti koje su, u vezi neprijateljstva koje je vladalo među njima, stizale do Mevlane kod njega su izazivale istu zabrinutost. Stoga je Mevlana obojici konstantno slao pisma nastojeći ih približiti i pomiriti.

 Nesrpljivost Gouhar Hatun zbog odsutnosti sinova i Mevlanina nostalgija zbog istog  znatno su otežavale atmosferu u kući. Zbog toga je veoma često izbivao izvan doma. Čitavo vrijeme je provodio u predavanjima, vazovima i pisanju fetvi. Veliki broj tragalaca za naukom je dolazio kod njega a muridi i učenici su pokazivali posebnu pažnju i ljubav ka njegovim vazovima i predavanjima. Behau Veledova medresa je sada prešla u njegove ruke i na taj način doživjela veliki preobrat i procvat.  Mevlana je pored predavanja u svojoj medresi predavao i u nekoliko drugih većih medresa u Konji. Njegova predavanja i govori su bili izuzetno posjećeni. Ako su Mevlanina  predavanja o fikhu i tefsiru bila pristupačna samo onima koji su volili ove nauke njegove vazove i govore su slušali pripadnici svih slojeva društva pa čak i Turci, koji su govorili perzijski jezik, i pojedini plemići. Njegov pripovjedački talenat, pjesnički dar i topao, siguran i zanosan govor su davali poseban žar i ljepotu predavanjima. Zbog toga su predavanja drugih alima u Konji gotovo ostala bez posjetilaca. Mevlanin  skromni glas prepun iskrenosti i čistote je ostavljao magični efekat na učenike i slušatelje što je kod njih izazivalo veću pažnju i skromnost, podsticalo ih na dobrotu i asketizam, pa čak nerijetko izazivalo plač i krike. Njegova predavanja u školi su, također, bila posebna. Kada je išao u druge škole mnogi ljudi su se oko njega iskupljali. Povorka Mevlaninih pratilaca je bila tolika da je često ometala kretanje kroz uličice i sokake. Kada je prolazio gradom ili trgovima svi oni koji su imali kakav vjerski problem ili su čak proganjani od strane nekog zlog vladara od njega su tražili pomoć. Postavljali su mu pitanja i od njega tražili pomoć i uputu. Na njegovim vazovima su učestvovali ljudi iz svih slojeva društva. Pored mladića poput Husamuddina Čelebija, koji je spadao među njegove odabrane učenike, nalazili su se i nepismeni starci, ali veoma prijatni i vedri, poput Salahuddina Zarkuba, bivšeg učenika Burhanuddina Tirmizija, prema kojem je Mevlana gajio posebne simpatije.

 Salahuddin Zarkub je neuki seljak ali istovremeno i strastveni arif.  Prisustvovao je Mevlaninim predavanjima i uglavnom je svojim čežnjivim i produhovljenim kricima  uzburkavao atmosferu na predavanjima.

Salahuddinov duhovni zanos je ostavio uticaj i na Mevlanu što ga je dovodilo u stanje džezbe. Upravo tih godina mu je preminula supruga Gouhar Hatun. Mevlana je još jednom ostao sam. Da bi pobjegao od samoće sve više vremena je posvećivao čitanju, učenju i predavanjima. Kad su se Mevlanini sinovi vratili sa studija iz Sirije bila im je neophodna veća pažnja.  Stoga je Mevlana ponovo bio prinuđen da se oženi. Oženio je Karra Hatun, ženu iranskog porijekla koja je govorila perzijski jezik. Njegova druga žena je iz prvog braka imala jednog sina i jednu kčerku, no veoma brzo je uspjela vratiti svetlo, toplinu i ljubav u Mevlanin život.

 Sada slijedi  par vijesti u vezi obilježavanja Mevlanine godine:

“Istraživački institut za filozofiju će u 2007. godini  povodom obilježavanja osamstote godišnjice rođenja Dželaluddina Rumija Mevlane upriličiti jedan internacionalni kongres u čast Mevlane u mjesecu oktobru i sedam simpozija kao uvod za spomenuti kongres.

Doktor Gulamreza Avani, direktor Istraživačkog instituta za filozofiju,  je rekao:

“Svima je poznat značaj Mevlane. On ne samo da je jedan od najvećih islamskih mistika, nego je i jedan od najvećih mistika svijeta. Bez pretjerivanja se može reći da je Mevlana najbolje uspio  pretočiti irfansku i mističnu problematiku u poeziju”. Direktor Istraživačkog instituta za filozofiju u Iranu je, također, rekao da Mevlanina Mesnevija i gazeli predstavljaju najuzvišenije irfanske rasprave na perzijskom jeziku i na svim jezicima svijeta. On je dodao:

“Upravo zbog toga, smatramo se obaveznim da povodom osamstote godišnjice rođenja Mevlane, koja počinje od januara 2007. i traje do januara 2008. godine, organiziramo navedene skupove.”

“Mevlanin irfan”, “Attar i Mevlana”, “Sadi i Mevlana”, “Mevlana i književne teorije”, “Šems i Mevlana” i “Mevlanina umjetnička dimenzija” predstavljaju nazive skupova koji će se tokom naredne godine održati na većini velikih iranskih univerziteta.

Institut za filozofiju u Iranu pored navedenih programa u narednoj godini namjerava odštampati najstariji manuskript Mevlaninog djela “Šemsovi gazeli”, koje je prepisano 720. godine po hidžretskom lunarnom kalendaru. Ovaj institut će, također, tokom iste godine štampati osam almanaha na polju istraživanja Mevlaninog života i djela. Prvi broj ovog godišnjaka se trenutno nalazi u štampi. U svakom od brojeva će biti objavljeno nekoliko neobjavljenih članaka o Mevlani.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s