Božije ime “el-Hakemu” (أَلْحَكَمُ) – Sudac

Posted on

preuzmi (3)Božije ime “el-Hakemu” (أَلْحَكَمُ) – Sudac

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Allah, dž.š., je najbolji sudija i riječima i djelom pred kojim su ljudi nijemi kao i pred Njegovom pravdom. Sve je podređeno Njegovom hukjumu tj. pravdi.”

U časnome Kur’anu navedeno je na mnogo mjesta da je uzvišeni Allah sudac, sudi i precizno presuđuje u svim sporovima među ljudima. Njegovu presudu niko ne može pobiti:

Zar oni ne vide da im Mi Zemlju sužavamo umanjujući joj pogranične oblasti? A Allah sudi! Niko ne može presudu Njegovu pobiti, i On brzo račun svidi.

(Kur’an, sura er-Ra‘d, ajet 41.)

Kao apsolut, i Njegova presuda je apsolutna, u njoj niko drugi nema udjela:

Reci: “Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u presudama Svojim kao ortaka.”

(Kur’an, sura el-Kehf, ajet 26.)

U ovosvjetskim događanjima, ljudima je prepušteno da, na osnovu Božije Knjige ili, pak, svoga razuma, shodno njihovom slobodnom opredjeljenju, međusobne sporove rješavaju. Često nečija životna situacija bude toliko složena da čak kada bi se i složili svi ljudi da mu pomognu, ne bi mogli donijeti valjanu presudu. Stoga je najpametnije da se čovjek uvijek prvo obrati dragome Bogu, od Njega uputu i rješenje za konkretan problem zamoli, a tek onda da se sa ljudima posavjetuje.

Dragi Bog, najbolji je sudac. Obraćajući se svom narodu, hazreti Šuajb (Jetro), alejhisselam, kaže:

“I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslato, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!”

(Kur’an, sura el-A‘rāf, ajet 87.)

Upravo ljudsko vjerovanje, pothranjivano, s jedne strane, izvornom čistom vjerom usađenom u srce svakoga čovjeka (fitra), a, s druge strane, izloženo uticaju često nezrelog i nesavjesnog društva, zapada često u krizu – gdje je rješenje, gdje je izlaz, šta uraditi? Nesumnjivo, jedinu istinsku presudu, maksimalno vrijednu za pojedinca koji ju traži, može dati samo dragi Gospodar, samo el-Hakem.

Presude odlučujuće za čovjekov život donose se u, uvjetno rečeno, tri dimenzije, tri stvarnosti. Prva jeoduvječnost (ezel), kada su donesene sve odluke, kada je Uzvišeni stvorio i svemu stvorenome sudbinu propisao, o svemu presudu donijeo a potom tu presudu i manifestirao rekavši samo “Budi!”, i sve bî:

“On život i smrt daje! A kad nešto odluči, samo rekne: “Budi!” – i ono bude.”

(Kur’an, sura el-Mu’min, ajet 68.)

Druga dimenzija ovaj je naš svijet, Svijet očitovanja (‘ālemuš-šehāde). Na ovome svijetu prisutna je Božijaezelska presuda. No, snažnu ulogu na Ovome svijetu imaju i vrijeme i prostor, također Božija stvorenja. To čovjeka često zbunjuje budući da ljudski razum, koji se nužno kreće u vremenskim i prostornim, dakle stvorenim, kategorijama bez obzira kako čovjekove misli bile čiste, nije u stanju istodobno živjeti u stvorenom svijetu i među konačnim stvarnostima, a istodobno i biti dio nečeg nestvorenog, u ovome slučaju osjećatiezelsku presudu i njeno djelovanje.

Ezel je za nas kao jedna zbilja koju nesvjesno živimo. Hazreti Mevlana dao je predivan primjer miša koji se sakrio u devin jular, povodac. Nesvjestan da je ustvari deva ta koja odlučuje kamo se kreće, miš je, shodno svojim ograničenim razumskim sposobnostima i shodno nemogućnosti da sa svoga mjesta uvidi da hama baš nikakvog uticaja nema na način i pravac kretanja, pomislio da ustvari on upravlja i s devom, i preko deve pravcem i načinom kretanja. U njegovom kontekstu, on će i odgovarati za uložen trud u upravljanju devom, a ne za sâmu devinu putanju.

Kao u primjeru tog miša, ni od čovjeka se ne može tražiti da spozna kako je sve što se događa već davno određeno i presuđeno. Ali se od čovjeka traži da u to vjeruje. I upravo ta vjera, koja izmiče kategorijama razuma i strasti, prelama se kroz ljudsko srce i širi svjetlo praiskonske vjere svim ljudima urođene (fitra) te prouzrokuje da se čovjek, mada razumski nikada potpuno opravdivo, jednostavno predaje (esleme) uzvišenom Allahu i Njegovim propisima. Zato se takav čovjek naziva “onaj koji se predao” ili, na arapskom jeziku, “musliman”.

Vjerovanje u neviđene i neobjašnjive stvari ali koje nisu plod ljudske mašte već istine saznate iz Kur’ana i Sunneta (gajb), među kojima i u ezelsku presudu, osnova je vjerovanja, a tek je iz nje izvedena svaka druga vjernikova praksa – molitva, zekat i sadaka i slično:

Elif Lām Mīm, Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivo (gajb) budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali.

(Kur’an, sura el-Bekara, ajeti 1.-3.)

Kur’an i Sunnet, kao upute čovječanstvu, upravo trebaju ljude dovesti do stadija na kojemu će jasno prepoznatiezelski tok, ezelsku presudu. Nakon rasplamsavanja vjere u čovjekovom srcu, čovjek počne svjedočiti da vjeruje u dragoga Allaha, Njegove meleke, Njegove objavljene Knjige, Njegove poslanike, alejhimusselam, Sudnji dan i u sudbinu (imanski šarti), te, često i ne znajući baš zašto, jednostavno se počne pokoravati odredbama Kur’ana i Sunneta – izgovara šehadet, klanja, posti, daje zekat i, ako je u mogućnosti, ode i na hadž (islamski šarti).

Vjerovanje u sudbinu, u to da i dobro i zlo dolaze od uzvišenog dragog Allaha, nalazi se tačno na polovini, u sredini, vjernikovog života: prije njega ima nabrojanih pet imanskih šarta i poslije njega pet nabrojanih islamskih šarta. Upravo dosezanje jasnog ubjeđenja (jekīn) u postojanje ezelske presude postiže se ispunjavanjem obavezâ izraženih kroz islamske šarte.

Čovjekova slobodna volja, izbor – da li vjerovati ili nevjerovati u objavljene Istine, ne znači da čovjek opredjeljenjem “mijenja tok događanja” već samo znači da praktički prihvaća ili se, pak, odriče jedine mogućnosti spoznavanja stvarnosti onakve kakva zaista jeste. To je razlog pa se u maturidijskom i eš‘arijskom akaidskom mezhebu kaže da čovjek ima “relativno slobodnu volju”, pri čem se pod pojmom “slobodna” misli na onaj aspekt čovjekove egzistencije koji se kreće u zadanim, ograničenim, misaonim kategorijama pa ne samo da mislimo već se i jasno, u svakodnevnom životu, osvjedočujemo da možemo raditi shodno našem odabiru, našem “ćejfu”. S druge strane, pod pojmom “relativna” misli se upravo na aspekt čovjekove egzistencije koji se postiže samo jasnim ubjeđenjem – jekinom u ezelski tok stvarî.

Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji jekin ima?

(Kur’an, sura el-Mā’ida, ajet 50.)

Tako se postupa i u praksi, čovjek se podstiče na vjerovanje u predodređenost ali se instruira na djelovanje shodno vlastitom izboru. Nema proturječja već se ne želi osobu tek-tako “iščupati” iz kategorijâ u kojima ona živi i, na životnom iskustvu izgrađene, svijesti. Postizanje jekina ne postiže se učenjem; učenjem se samo kreće na taj put, a odgajanjem duše (terbijjetun-nefs) i čišćenjem srca (tasfijjetul kalb) čovjeku se jednostavno podižu perde (zastori). Stoga je rečeno, kao što smo ranije naveli, da se osvjedočenje u ezelski tok stvarî ne postiže razmišljanjem već prosto sjećanjem (zikr).

Treća dimenzija u kojoj se donose presude odlučujuće za čovjekov život jeste Drugi svijet – ahiret. Tamo će se posvjedočiti, svako će se “sjetiti”, ezelske presude te će se svakome suditi shodno njegovom putu unutar konačnih, stvorenih, kategorija u kojima se kretao na Ovome svijetu i odlukama koje je donosio – da li se jako želio sjetiti Ezela ili nije, da li je Ezel potvrđivao ili negirao, da li je drugima pomagao ili odmagao na putu postizanja jekina u Ezel.

I kada Allah reče: “O Isā, dušu ću ti uzeti k Sebi te uzdignuti i spasit ću te od nevjernika i učinit ću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onom u čemu se niste slagali presuditi.”

(Kur’an, sura Ālu ‘Imrān, ajet 55.)

Presude uzvišenoga Allaha pravedne su, pa stoga onaj ko svoje srce otvori manifestiranju Lijepog Božijeg Imena “el-Hakem”, i sâm je pravedan. Svakome nastoji biti “pri ruci”, preći i preko nečijih ružnih postupaka strahujući da bi u osveti možda bio nepravedan. U časnome Kur’anu veli se:

O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!

(Kur’an, sura el-Mā’ida, ajet 8.)

Vezanje za ovo Lijepo Božije Ime (et-Te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu Jedini otkrije u tajnu kadera (sudbine) i da ga u tome učvrsti, te da, na osnovu toga, među ljudima pravedno presuđuje.

Ozbiljenje ovog Lijepog Božijeg Imena (et-Tehakkuk), ogleda se u čovjekovoj spoznaji onoga o čemu govorismo kao drugoj dimenziji u kojoj se donose presude odlučujuće za čovjekov život.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “el-Hakemu” (et-Tehalluk) ogleda se u tome da rob presuđujući među ljudima haman jasno gleda tok Božijega određenja, da se po njemu ravna.

Kur’anski ajet: onda pošaljite jednog presuditelja (hakemen) iz njegove, a jednog presuditelja (hakemen)iz njene porodice (4:35) upravo se na ovo odnosi jer istinske Božije halife, namjesnici, na Zemlji jedini su u stanju pravilno presuditi, kako među sporovima ljudi, tako i među razumskim i iskustvenim naizgled nedosljednostima i proturječnostima.

Kako se prenosi, jednog dana hazreti Zunnun Misri poslao je jednog svog učenika u Bistam, da potraži hazreti Ebu Jezida Bistamija, da sazna nešta o njegovom hâlu te da se vrati i taj hâl prenese.

Kada je učenik stigao u Bistam, uputiše ga na Ebu Jezida koji je klanjao. Kada je završio s namazom, Zunnunov učenik mu priđe pa ga hazreti Bistami upita:

“Šta ti treba?”

“Ebu Jezid”, odgovori učenik.

“A gdje je Ebu Jezid”, upita hazreti Bistami, “i ja, također, tražim Ebu Jezida?”

Učenik se iznenadi, te u sebi reče:

“Ma ovo je luđak, Propade mi cijeli put.”

Vratio se potom kući, te hazreti Zunnunu ispričao sve šta se desilo. Kada je krenuo kući da se odmori, čuo je hazreti Zunnuna Misrija kako plače:

“Brat moj, Ebu Jezid, otišao je s drugim putnicima, uzvišenom Allahu.”

Kako samo ovo stanje opisuje i hâl našeg hazreti Ibrahima (Abrahama), alejhisselam:

“Idem Gospodaru svome.” – reče –, “On će mene uputiti.”

(Kur’an, sura es-Sāffāt, ajet 99.)

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ovaj Ism (Ime) tekrar činiti tj. učiti u gluho doba noći, postiže se da se kalbom (srcem) shvataju sirrovi (tajne).”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još veli:

“Kur’anska dova: Rabbi heb lī hukmen ve elhiknī bis-sālihīn (Gospodaru moj, podari mi presudu i uvrsti me među one koji su dobri), spriječit će čovjeka da sudi na neki drugi način osim onako kako je uzvišeni Allah naredio.

Kažu da ko bude u dubini noći učio ovo ime po stotinu putu, čist i pod abdestom, duže vrijeme, dok ga hâl ne obuzme, uzvišeni Allah podarit će da nutrina te osobe bude mjesto božanskih tajni.

A Allah dragi, opet, najbolje zna.”

 

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s