Božije ime “el-Gaffār” (ألْغَفَّار) – Onaj koji mnogo prašta

Posted on

imagesBožije ime “el-Gaffār” (ألْغَفَّار) – Onaj koji mnogo prašta

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Onaj koji prašta sve i bez mjere. Vrijednost ovog Imena je što na dunjaluku pokriva sve sramote. Od Svoje dobrote i na ahiretu oprašta grijehe.”

Opominjući svoj narod, preklinjući ih da se prođu grijeha, nepravde, nepoštenja i neoslušnosti prema uzvišenome Allahu, hazreti Nuh, alejhisselam, rekao je:

“Tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta (Gaffāren).”

(Kur’an, sura Nūh, ajet 10.)

Kompletan Kur’an, hazreti Pejgamberovi, alejhisselam, hadisi, kompletan islamski nauk, prepuni su govora o Božijemu oprostu. Koliko god se čovjek ogriješio, šta god radio, koliko god se od uzvišenoga Gospodara udaljio, pokaje li se, pokuša li naknaditi načinjenu štetu, koliko to može, uvjerit će se da je uzvišeni Allah “el-Gaffār” – Onaj koji mnogo prašta.

Kada se kaže magfiret (oprost), misli se na želju da uzvišeni Allah grijehe i poskliznuća Svoga roba oprosti. Magfiret čini uzvišeni Allah svoje robove, kada se pokaju i to iskreno zamole, ali i čovjek može opraštati, ali ne grijehe, niti svoje niti tuđe, već može samo prelaziti preko nepravdi njemu učinjenih. Uzvišeni Allah oprost Svojim robovima ne daje iz svoje slabosti, jer On sve može, već upravo suprotno, iz svoje snage i siline (el-‘Izza). Tako i čovjek, oprosti li drugome nepravdu koju mu je načinio, a realno i nije u mogućnosti drugačije postupiti, to se ne smatra oprostom. Kada je osoba u stanju drugoga šerijatski primjerno kazniti (podnošenjem tužbe nadležnom sudu), ali ipak to ne učini želeći ili da tako njoj Uzvišeni oprosti grijehe, ili želeći probuditi iskrenu ljudsku ljubav između sebe i čovjeka koji joj je nepravdu učinio, ili, jednostavno, želi pridonijeti miru, stabilnosti i zrelosti društva, tada se može reći da je ta osoba oprostila nekome nepravdu koja joj je nanijeta.

Allahovo Lijepo Ime “Onaj koji mnogo prašta” ima značenje sakrivanja grijeha i mahana Njegovih robova. Kada čovjek uprlja odjeću, ne može izbrisati sâm događaj koji je prouzročio tu uprljanost. Ono što radi jeste pranje odjeće, i tako stiče mogućnost ponovnoga kretanja u nekada uprljanoj ali sada ponovno čistoj odjeći.

Iz ljudskog srca ne može se izbrisati grijeh, ne može se na grijeh zaboraviti, ne može se na pravu bol potpuno zaboraviti. Te stvari ostavljaju stalnoga traga na srcu. Ali se čišćenjem srca, snaga te prljavštine uklanja pa čovjek na svome srcu može opet osjetiti trag manifestiranja Lijepih Božijih Imena i Atributa.

Uzvišeni Allah, el-Gaffār, ne čini da čovjek na prethodno počinjeni grijeh zaboravi, već čovjeku daje dar ponovne mogućnosti kročenja i hodanja putem konačnoga spasa. El-Gaffār ne dozvoljava da mahane čovjeka i drugi saznaju. Manifestiranje Božijeg Lijepog Imena “el-Gaffār” čovjeka uvodi u ponovnu društvenu ravnotežu, prikrivajući čovjekovu stvarnost, njegovu unutrašnjost, izvanjskim izgledom, izvanjskim, pojavljenim, tragovima. Tako niko ne zna šta je stvarno u duši onog drugog. A ako nam Uzvišeni i pošalje kakav znak, kakav išaret, ne upozna nas detaljno s mahanama drugog, već nas samo upozori da napravimo jedan otklon od njega. Možemo samo zamisliti, šta kada bi neko saznao stvarno sve što krijemo u sebi? Sve naše slabosti, sve naše namjere, sve naše misli.

Iskreni vjernik treba uzvišenome Gospodaru zahvaljivati na ovome daru, stidjeti se svoga Gospodara, i uvijek biti svjestan da mogućnost skrivanja “pravih nas” iza maski našeg lica, pojave i riječi, treba služiti radi širenja pravde i ljubavi u društvu, a nikako da se zlim, podlim, namjerama prikrivenim lažnim smiješkom, lijepim odijelom i opčaravajućom elokventnošću drugima pakosti i vlastite slabosti još produbljuju.

Istigfar (oprost) uvijek ide u paru s tevbom (pokajanjem). A nije za svakoga, i nije za sve, i nije u svim prilikama jednak. Shodno iskrenosti pokajanja, stvarnoj jačini želje za oprostom, i način učenja istigfara različit je.

Hazreti Davud (David), alejhisselam, načinivši jedan propust i nakon što mu meleci ukazaše na pogrešku, u potpunosti je shvatio tu kušnju:

pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se.

(Kur’an, sura Sād, ajet 24.)

Na toj sedždi, kako se prenosi, ostao je ravno četrdeset dana. Bez prestanka je plakao, tako da mu je pod glavom niknuo cvijet. Niti je šta jeo, niti je šta pio. S našeg gledišta to je nemoguće, ali, kao iskren Božiji rob i kao pravi poslanik, ophrvala ga je učinjena pogreška; srce mu je reklo da je jedinu pravu ljubav – svoga Gospodara, možda iznevjerio. Ustao je sa sedžde tek kada mu je uzvišeni Allah objavio:

I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka.

(Kur’an, sura Sād, ajet 25.)

U Kur’anu je navedeno mnogo dova za oprost. Kaže se da je najbolja, najvelikodušnija, dova hazreti Ibrahima (Abrahama), alejhisselam:

“Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!”

(Kura’n, sura Ibrāhīm, ajet 41.)

Jedna od tih nesebičnih dova je i dova hazreti Nuha (Noe), alejhisselam:

Gospodaru moj, oprosti meni, i roditeljima mojim, i onome koji kao vjernik u dom moj uđe, i vjernicima i vjernicama, a nevjernicima samo propast povećaj.

(Kura’n, sura Nūh, ajet 28.)

Za ljude mole čak i mubarek meleci:

“Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri!”

(Kura’n, sura Mu’min, ajet 7.)

U Kur’anu je zabilježena i zajednička dova muslimana:

“Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!”

(Kura’n, sura el-Hašr, ajet 10.)

Uzvišeni Allah bira ono što je dobro u čovjekovu srcu i to otkriva drugim ljudima, a ono što je ružno i loše, to od drugih krije, i za to znaju samo taj čovjek i uzvišeni Gospodar. Takav treba biti i čovjek čije je srce izloženo djelovanju ovog Božijeg Imena. Drugima prašta nepravdu, kao što njemu uzvišeni Bog prašta, i od drugih prenosi samo ono što je lijepo i dobro, a ružne stvari prikriva.

Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk), ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga uzvišeni Allah sakrije od nesreća drugog, vječnog, života.

Spoznaja ovog Lijepog Božijeg Imena (tehakkuk) ogleda se u jasnom viđenju dara egzistencije svim stvorenjima, a ujedno i sakrivanje njihovih relativnih, posuđenih, egzistencija od sagorijevanja uslijed manifestiranja Slavâ ljepote Božijega Lica (Subhātu Vedžhih).

Kićenje odrazima manifestiranja ovog Božijeg Lijepog Imena (tehalluk), ogleda se, kao što smo već spomenuli, u tome da rob prikriva kod drugih ono što bi volio da kod drugih bude o njemu skriveno. Da pokrije svoju dušu od suprotstavljanja naredbama i zabranama uzvišenoga Allaha. Imadne li čovjek kakvo novo duhovno iskustvo, a za koje zna da ga drugi ne poznaju i da ga ne bi mogli shvatiti, treba ga prikriti, dok mu Istiniti jasno ne naredi drugačije.

Za postizanje Božijega oprosta traži se makar minimalan napor Božijega roba. Hazreti Kušejri navodi jednu predivnu predaju:

Neki čovjek osuđen je da gori u Vatri. Kada je prešao trećinu puta prema Vatri, okrenuo se. Potom je nastavio dalje, pa kada je prešao drugu trećinu puta, ponovno se okrenuo. Nastavio je i dalje i kada je došao na sam kraj puta, ponovno se okrenuo. Tada ga uzvišeni Allah upita, mada On sve zna:

“Zašto si se okretao na putu prema Vatri?”

Čovjek odgovori:

“Prvi put se sjetih Tvojih riječi: Gospodar tvoj mnogo prašta i neizmjerno je milostiv. (18:58). Tako mi se pojavi nada da ćeš me, možda, ipak spasiti. Kada pređoh i drugu trećinu, ponovno mi naumpadoše Tvoje riječi:a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? (3:135). Tada mi se nada u spas još više poveća. Konačno, na kraju putu ponovno mi naumpadoše Tvoje riječi: Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’ (39:53). Nada mi se potpuno raspali, nada u Tvoj oprost i Tvoju milost.”

Tada mu uzvišeni Allah reče:

“Idi, oprostio sam ti!”

Navodeći slijedeći ajet: Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će Allaha da prašta i da je milostiv. (4:110), hazreti imam Kušejri navodi tri latife (prefinjenosti) koje se mogu izvući iz ovog ajeta.

Prva latifa potvrđuje da, iako oprosta treba tražiti što ranije, i dok je osoba mlada, ipak, uzvišeni Allah prihvaća i pokajanja starih ljudi, makar se pokajali na samom koncu života. Niko se ne smije na to oslanjati ali niko ne može ni isključiti mogućnost prihvaćanja pokajanja i iskanja oprosta starijih.

Druga latifa, jasno se vidi veličina Allahove milosti. Naime, iako osoba počini djelom neku nepravdu, za oprost od toga ružnog čina, dovoljna je samo verbalna molba. Naravno, ona mora biti iskrena.

Treća latifa, zanimljivo, kada počiniš grijeh i zatražiš od Allaha oprost, “naći” ćeš i Allaha, uzvišen je: naći će Allaha da prašta i da je milostiv.

Kako mudro kaže hazreti imam Kušejri – nije čudo što je karavana pronašla hazreti Jusufa (Josipa), alejhisselam, u bunaru; čudo je kada griješnik zaišće oprost a pronađe uzvišenog Allaha, dželle šanuhu.

Neki čovjek dozivao je uzvišenoga Allaha:

“Allahu moj, propadoh! Allahu moj, propadoh!”

Tada ga Glas dozva s neba:

“Nemoj tako, nisi propao. Propao je onaj ko je umro a nije se prethodno pokajao.”

Hazreti imam Gazali navodi da je uzvišeni Allah podario čovjeku tri vrste oprosta, tri vrste pokrivanja. Prva vrsta jeste što je uzvišeni Allah u čovjekovom tijelu sakrio mnogu nečist da ju oči ne vide: mokraćne kanale, debelo crijevo, vene i arterije i slično. Ko zna kako bismo se jedni prema drugima ophodili da umjesto lijepog osmjeha, lijepih zuba, lijepoga parfema, lijepe kose i pravilnih crta lica, vidimo pretvaranje hrane i vode u krv i izmet. Drugo prikrivanje tiče se prikrivanja čovjekovih ružnih misli i namjera od drugih ljudi. Koliko puta čovjek “u sebi” opsuje, o drugome ružno pomisli. Ko zna, kada bi to odmah bilo javno, da li bi iko od nas imao prijatelja? I treće prekrivanje tiče se Božijega opraštanja pogrešaka i grijeha ljudi. Naš hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao je:

Prokleti šejtan je rekao:

“Gospodaru moj, Tvoje mi siline, neću prestati zavoditi Tvoje robove sve dok su im duše u tijelima!”

A Gospodar na to reče:

“A tako Mi siline Moje i veličanstvenosti Moje, neću im prestati opraštati, sve dok od Mene oprost traže.”

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Ahmed, Ebu Ja‘la i Hākim, prenoseći ga od hazreti Ebu Seida)

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić za ovo Lijepo Božije Ime kaže:

“Uči se poslije džume-namaza po stotinu puta, redovno poslije svake Džume.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

“Koristi od ovoga Imena za roba jesu što uzvišeni Allah oprašta onome ko ovo Ime uči, prikriva njegova loša djela, i daje mu fizičku ljepotu.

Učenjem ovoga Imena, mijenja se čovjekova duša, i smiruje onaj ko se na tebe naljutio.

A Allah dragi, opet, najbolje zna.”

 

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s