Etiketiranje nevjerstvom muslimana

Posted on Updated on

a57034ad-resize-200x0x100U velikom metežu koji se oko nas dešava uveliko su zanemareni značaj i vrijednost islamskog bratstva, te prava i privilegije koje muslimani uživaju, ili bi barem trebali uživati jedni kod drugih.

Allah Uzvišeni kaže: ”Vjernici su jedino braća.” (El-Hudžurat, 10.)

Svjesni ili ne, ljudi ponekad i sami doprinose takvom stanju da ljudima zaljeplju ona imena i nadimke koje ne zaslužuju.

Kod neukih i neupućenih masa ovakvepojave nisu rijetkost.

A kakvo dobro se može očekivati od podjela, klasificiranja i etiketiranja muslimana?!
Koliko smo puta imali priliku čuti klasifikacije tipa kafir (nevjernik), munafik (licemjer), nije musliman, odpadnik ili nešto drugo?!

Pored ovoga ima i onih koji kopaju po ljudskim srcima i namjerama pa i njih okrivljuju da ne pripadaju ummetu Muhammeda a.s.

Imam Ibnul-Kajjim kao da je mislio na naše vrijeme kada je rekao: ”Koliko je ljudi koji se suzdržavaju od razvrata i nepravde, a to što svojim jezicima kaljaju čast živih i mrtvih, uopće ih ne zabrinjava.”

Kakav-takav red u muslimanskom društvu bolji je od anarhije, sumnjičenja i nepovjerenja koje određene skupine podgrijavaju.

Do slave i ostvarivanja ličnih interesa, koji se često prikazuju općim, ne biraju se sredstva i metode. Opsjednutost klasificiranjem i etiketiranjem odvraća od rješavanja gorućih pitanja islamskog ummeta i liječenja njegovih teških rana.

Posljedice su kobne i teško predvidive. Dovoljno je štete što se vrijeđanjem čestitih muslimana i kaljanjem muslimanske časti krši Allahova naredba o obavezi međusobnog poštivanja.
Allah Uzvišeni kaže: ”A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.“ (El-Ahzab, 58)
Ovo je sud koji se odnosi na vrijeđanje i uznemiravanje najobičnijeg muslimana, a šta tek onda reći za muslimanske alime, uglednike i učenjake?! Ovu bolest je teško izliječiti, no, možemo se od nje preventivno zaštititi.

Prije svega, ne smije nas zavarati ničiji laskav govor i slatkorječive parole. Ovoj stvari davno nas je podučio pravovjerni halifa Omer, radijallahu anhu, kada je rekao: “Nemojte da vas zavede nečija rječitost! Pravi čovjek je onaj ko ispuni svoj emanet i sustegne se od časti drugih ljudi.”

Dovoljno je štete što se vrijeđanjem čestitih muslimana i kaljanjem muslimanske časti krši Allahova naredba o obavezi međusobnog poštivanja.

Zato sam ovo Bajramsko kazivanje posvetio, svim muslimanima, i onima koji dolaze u džamiju i onima koji ne dolaze, i onima koji stalno griješe i onima koji sečuvaju grijeha, a nema čovjeka koji ne griješi.

ETIKETIRANJE NEVJERSTVOM

Kada je u pitanjeu etiketiranjem nevjerstvom, neki od njih etiketiraju nevjerstvo počinitelja velikog grijeha, pa kažu ako psuje Boga, ako pije, ako krade, ako ne klanja , ako ne posti, ako ovakav ili onakav grijeh čini on je nevjernik.

Drugi malo umjeren; „Mi ne smatramo da je postao nevjernik onaj ko počini jednom neki vliki grijeh, ali ako ustrajava u činjenu velikog grijeh on je nevjernik“

Treći kažu: „Ogroman broj ljudi danas samo formalno pripada Islamu i zovu se muslimani, a nisu muslimani“

Ovdje važno spomenuti da ti koji etiketiraju muslimane nevjernicima su uglavnom iskreni vjernici, pobožne osobe koje poste i ne ispušatju namaza, noći provode u ibadetima, uče Kur’an i čitaju hadise.
Njih iritira moralna raspušenost, društvena izopačenost i politička tiranija.
Oni su osobe koje traže popravak stanja, i mi moramo uvažavati njihove iskrene pokušaje da poprave stanje i ne smijemo u njima gledati strašne zvijeri.

Međutim, zbog skromnog njihovog poznavanja fikha, šerijata i akideta, tj. Zbog njihove nedovoljne upućenosti u islamske znanosti oni uzimaju samo jedan dio normativnih vjerskih tekstova ili uzimaju samo neke ajete i hadise koji se mogu tumačiti na različite načine. A u tefsirskoj znanosti imamo muhkem i mutešabih ajete, oni koji su jasni i oni koji su manje jasni, zatim, mensuh i nasih (derogirane i derogirajuće) itd.

Prema tome samo iskrenost nije dovoljna. Ona mora biti poduprita dubokim razumjevanjem Allahovog šerijata i šerijatskih propisa a to se zove idžtihad.

Hasan el Basri kaže: „Onaj ko djeluje bez znanja sličan je onome koji ide krivim putem. Onaj ko djeluje bez znanja čini više štete nego koristi, zato nemojte da vaši ibadeti budu na štetu sticanja znanja, niti sticanje znanja na štetu ibadeta“ tj. Hasan el Basri nam poručuje da treba uskladiti i ibadet i sticanje znanja.

KO TO ZASLUŽUJE DA SE ETIKETIRA NEVJERSTVO

Mi nevjernikom trebamo smatrati onoga ko javno, bez ustručavanja ističe svoje nevjerstvo i tvrdi za sebe da je ateista(nevjernik).

Dok će mo ostati suzdržani za one koji formalno pripadaju Islamu pa makar u njihovom srcu nebilo ni trun vjerovanja.

Ova vrsta ljudi, prema utvrđenom kodeksu u islamu se nazivaju Munafici (licemjeri), to su oni koji govore „Mi vjerujemo“ ali u srcu ne vjeruju, ali mi ih moramo tretirati po onome što oni govore jezikom jer ne znamo šta je u njihovim grudima.

Za ovakve je Allah rekao da će biti u najdubljem dijelu Džehennema.

U nevjernike, koji se bez okolišanja i uvijanja imaju tretirati kao takvi su:

–         komunisti koji su tvrdoglavo odani komunizmu, koji vjeruju u komunističko ustrojstvo i filozofiju života, jer oni tvrde da je vjera „opijum za narod“  i neprijateljski se postavljaju prema svakoj religiji općenito, a prem Islamu su posebno agresivni i netolerantni jer je Islam jedina vjera koja pruža savršen sistem života na zemlji.

–         Sekularni vladari i lideri sekularni političkih stranaka koji javno tvrde i zastupaju stajalište da država mora biti odvojena od vjere.

–         Sljedbenici pojedinih sekti koji su očevidno odstupile od Islama itd.

Ovdje je važno još jedno pravilo:

MORA SE PRAVITI RAZLIKA IZMEĐU VRSTE I KONKRETNE OSOBE

To zapravo znači da mi legitimno možemo reći: Komunisti su nevjernici, sekularni vladari su nevjernici, koji odbijaju prihvatiti šerijat ili ko poziva to i to je nevjernik. Sve to sud o toj vrsti ljudi, međutim kada se radi o konkretnoj osobi koja pripada komunizmu ili sekularizmu tu se mora biti rezervisan sve dok se pouzdano ne ustanovi njegovo lično mišljenje o Allahu, šerijatu isl.

O ovome Ibn Tejmijje kaže:

„Neka izjava može sdržavati nevjerstvo pa se tako može kazati da bi onaj ko bi takvo što izljavljivao bio nevjernik. Ali ne da je i nevjerik ako pripada načelno takvoj skupini jer u svakoj skupini ima i vjernika i nevjernika“

Ako treba imati ovoliki oprez u pogledu onih koji otvoreno pokazuju nevjerstvo, kako onda musliman ima smjelosti da da naziva nekoga nemuslimanom ako je rekao: „Ešhedu en la ilahe illella, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu veresuluhu“ pa makar imao grijeha koliko morske pjene, ili zvijezda na nebu.

U jednom vjerodostojnom hadisu stoji da je Muhammed a.s. rekao:

„Naređeno mi je da se borim za priznavanje istine da nema Boga osim Allaha, pa kada ljudi to priznaju oni time stiču sigurnost za svoje živote i svoje imetke.“

ZAŠTO JE OPASNO LJUDE ETIKETIRATI NEVJERSTVO

Ono što vodje posebno želim podvući jeste da nekoga proglasiti nevjernikom je veoma ozbiljna stvar, s obzirom da takav čin povlači za sobom krajnje osjetljive konzekvence a neke od njih su:

–         -ako čovjeka proglasimo nevjernikom, njegovoj ženi nije dalje dopušteno da živi sa njime tako da se njih dvoje moraju rastaviti, budući da muslimanki nije dozvoljeno da se uda za nevjernika

–         njegova djeca ne smiju dalje živjeti sa njime pod istim krovom jer postoji strah da će on svojim nevjerstvom uticati na njih pa će i oni skrenuti sa pravog puta

–         ako bi takva osoba umrala ne bi se joj smjela klanjati dženaza itd.

POSLUŠAJMO SADA NEKOLIKO HADISA

Čime čovjek ulazi u Islam?

Da bi neko postao musliman mora posvjedočiti dva šehadeta:
– ešhedu en la ilahe illellah
-ve ešhedu enne Muhammeden abduhu veresuluhu

Svako onaj ko ove riječi izgovori jezikom on je ušao u islam i samim time on je postao musliman pa makar u svome srcu bio i nevjernik, na njega će se odnositi svi propisi Islama, jer nama je naređeno da sudimo po onome što je vidljivo a da ono što je nevidljivo, što je u srcu pripada Allahu.

  1. Muhammmed a.s., smatrao je  svakoga onoga koji bi izgovorio šehadet muslimanom, tj. Nebi čekao da nastupi vrijeme namaza, ili posta, ili da dadne zekat itd, pa da osoba taj ibadet obavi pa da mu tek tada prizna da je musliman. Zadovoljavao se čovjekovim vjerovanjem, tj. Njegovim iskazom šehadeta.
  2. Buharija bilježi hadis da je Usamme ibn Zejd ubio jednog čovjeka dok je taj izgovarao šehadet; La ilahe illellah, pa ga je poslanik Muhammed a.s. žestoko ukorio i rekao mu; „Zar si ga ubio nakon što je izgovorio La ilahe ilellah“ A Usamme ibn Zejd kaže poslaniku: „Rekao je da se zaštiti od moje sablje“ A poslanik mu kaže: „Da mu možda nisi otvorio srce?! Šta ćeš na Sudnjem danu sa onim la ilahe ilellah“
  3. Ebu Sufjan ibn Ujejnea kaže: „Ono što je opće poznato jeste da je Vjerovjesnik Muhammed a.s. od svakoga onoga ko mu je došao sa željem da primi Islam prihvatao samo da kaže šehadet. Nikome nije uvjetovao da klanja namaze i daje zekat, da posti itd.“
  4. U Musnedu imama Ahmeda ibn Hambela navodi se sljedeća predaja:
    Pleme Sekif je od Božijeg Poslanik a.s. kao uvjet za prihvatanje islama tražilo da ih oslobodi davanja zekata i obaveze ratovanja, a Muhammed a.s. je na to rekao: „Davat će te kasnije zeka i boriti se“. Ovo „kasnije“  nam takođe govori da poslanik nije uvjetovao izvršavanje islamskih dužnosti nekome da prihvati Islam

Iz svega do sada navedenog zaključujemo da se u Islam ulazi samo sa šehadetom.

Što se tiče namaza, posta, i ostalih islamskih dužnosti da se izvršavaju one postaju tek obavezujuće kada se postane musliman. A onaj muslim koji ih ne čini odgovarat će pred Allahom za to.

KO UMRE VJERUJUĆI U SAMO JEDNOG BOGA UĆI ĆE U DŽENNET

Onaj ko vjeruje u Allaha zaslužio je dvije stvari:

–         a) Zaslužio je spas od vječnog boravka u Džehenemskoj vatri, ma kakve grijehe činio, ako ima vjerovanja u postojanje Jednog i Jedinog Boga koliko i trun gorušice.

–         b) Ućiće u Džennet, makar i nakon nekog vremena provedenog u Džehenemu zbog svojih grijeha

Za ovo postoje i dokazi u hadisima Muhammeda a.s. kao npr.

–         -Ubadea ibn Samit prenosi da je Muhammed a.s. rekao:

–         „Ko posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha, da je On Jedini i da nema sudruga u božanstvu, da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, da je Džennet istina i da je Dehennem istina- Allah će ga uvesti u Džennet prema njegovim djelima“

–         Ebu Zerr r.a. kaže sljedeće: „Ja sam došao kod Allahovog poslanika i on je rekao: Nema ni jednog čovjeka koji izjavi da nema drugog boga osim Allaha, i ko sa tim uvjerenjem umrem, a da neće ući u Džennet“

–         Od Enesa ibn Malika se prenosi da je Muhammed a.s. rekao: Iz Džehennema će izaći svaki onaj koji je izjavio da nema drugog boga osim Allaha, i koji bude ima u svome srcu dobra koliko zrno pšenice“

–         Kaže Muhammed a.s. : Došao mi je Džibril pa me je obradovao, rekao mi je; Svaki pripadnik tvoga ummeta koji umre a da Allahu ništa nije pripisivao u Njegovom božanstvu, ući će u Džennet“. Pa sa upita: Čak i ako je blud činio i ako je krao ? I ako je blud činio i ako je krao- reče mi Džibril a.s.“

–         U Muslimovom Sahihu stoji zabilježen hadis da je Muhammed a.s. rekao:Ko posvjedoči da nema drugog boga osim Allah i da je Muhammed Božiji poslanik, Allah će ga vatri učiniti zabranjenim“

Prema svim ovim hadisima jasno je da će svaki Musliman ući u Džennet.  Ovo ne smije biti sadisfakcija nikome da griješi jer prije ulaska u Džennet mnogi će završiti u Džehennemu za koji se kaže da će u njemu gorivo biti ljudi i kamenje, te da je njegova temperatura nekoliko hiljada puta jača od dunjalučke vatre.

STVARI KOJE IZVODE IZ VJERE

Sada evo nekoliko stvari koje počinioca izvode iz Islama i on više nije musliman.

Kada neko izgovori šehadete, postaje obavezan držati se islamskih propisa i potčinjavati se njima.

Svako negiranje i ne prihvatanje i nevjerovanje da su namaz, post, zekat, i hadždž, stroge dužnosti koje se moraju činiti izvode negatora iz islama. Svako negiranje da je haram ono što je Allah odredio kao zabranjeno izvode negatora iz vjere. Međutim ako čovjek ne negira da je to stroga obaveza namaz ili nešto da je hara kao npr. alkohol,  ne izvode iz vjere.

Uzvišeni Allah kaže:

 “Kada Allah i Posalnik njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodenju postupe. a Ko Allaha i Njegova Posalnika ne posluša, taj je sigurno skrenu s pravog uta.”

Znači onaj ko bi zanijekao bilo koji od vjerskih propisa, omalovažavao ih ili ih podvrgavao podsmjehu on bi time izrazio očevidno svoje nevjerstvo s obzirom da su glavne islamske dužnosti propisane Kuranom i Sunnetom Muhammeda a.s..

Negiranje tih propisa je negiranje Kur’ana, a negiranje Kur’ana je negiranje postojanja Boga koji ga je objavio.

VELIKI GRIJESI UMANJUJU IMAN ALI GA NE PONIŠTAVAJU

Grijesi mogu biti veliki i mali. Ma koju vrstu grijeha čovjek činio i ako se za njih ne kaje oni negativno utječu na vjerovanje  (iman) i umanjuju ga ali ga ne poništavaju u osnovi, niti ga u cjelosti potiru.

a)       Kada bi svaki grijeh u osnovi poništavao iman i onoga ko ga počini vodio u puno nvjerstvou tom bi slučaju svaki grijeh vodio otpadništvu, tako ne bi postojala niakva razlika u obliku i visini kazne između bludnika, kradljivca, alkoholičara itd.

b)      Kur’an potvrđuje iman dvjema zaraćenim skupinama

-ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak ucini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je ucinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite prav

. –vjernici su samo braca, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazal.”

Kako se vidi Kur’an svima njima potvrđuje iman ( vjerovanje), a Muhamme a.s. kaže : „ Kada se dvojica muslimana sukobe sabljama i ubica i ubijeni će u džehennem“, pozivajući se na ovaj hadis Buharija kaže da se griješnici ne smiju etiketirati nevjerstvo.

Hatib ibn Ebi Beltea je počinio grijeh veleizdaje. Naime on je Kurejšijama poslao vijest o Poslaniku i njegovoj vojski kada su pošli da osvoje Mekku iako je poslanik to čuvao u strogoj tajnosti. Kada je za ovo saznao Omer b.Hatab rekao je: „Pustime Allahov poslaniče da mu odrubim glavu“ a  poslanik nije dozvolio opravdavajući dotičnog učešćem u bitci na Bedru, jer ga jedno njegovo djelo ne može izvesti iz vjere.

Hadis koji sam navodi da je poslanik a.s. rekao: Svako onaj ko posvjedoči da nema drugog Boga osim Allaha ući će u Džennet pa makar i blud činio i krao“ govore nam da će na Sudnjem danu Muhammed a.s. se zauzimati za velike grijehe počinioca iz svoga ummeta, i prema tome možemo izvesti dva zaključka:

–         Muhammed a.s. nije počinioca velikih grijeha isključivao iz svoga ummeta

–         I da će Muhammed a.s.  činiti šefat (Zauzimanje) za griješnike tako da će im Allah ili skroz oprostiti ili im umanjiti kaznu i da će ih izvesti iz džehennema nakon što u njemu provedu određeno vrijeme.

ALLAH NEĆE OPROSTITI DA MU SE NEŠTO PRIDRUŽUJE U  BOŽANSTVU

Allah dž.š. neće oprostiti širk a sve druge grijehe bili mali ili veliki pa makar ih bilo koliko morske pjene Allah će oprostiti onome kome to On hoće a koga hoće kaznit će ga srazmjerno količini i težini njegovog grijeha.

Allah kaže u Kur’anu:

116. Allah sigurno nece oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostice kome hoce ono što je manje od toga. a daleko je zalutao onaj Ko smatra da je Allahu neko ravan.

U ovome i sličnim ajetima se misli na Širkul-ekber ( Veliki Širk)  tj. Prihvatanje i smatranje da ima još bogova mimo Allaha. Takođe Allah neće oprostiti Kufrul_ekber(Veliki Kufr) tj. Osporavanje da uopšte postoji Bog.

Hafiz Ibn Hadžder kaže sljedeće:

„Onaj ko poriče poslanstvo Muhammeda a.s. je nevjernik pa makar pored Allah ne vjerovao u drugo božanstvo. Što si tiče drugih grijeha kome htjedne oprostit će a koga htjedne kaznit će ga tj. Oprostit će ono što je manje od kufra i širka.“

Buharija bilježi sljedeći hadis da je Muhammed a.s. rekao:

Obavežite mi se da Allau nećete pridruživati ništau Njegovom božnstvu, da nećte krasti blud činiti, ubijati svoju djecu, da se nećete upuštati u klevetu lažno je izmišljajući iz ničega, i da nećete biti neposlušni ni u čemu ispravnome. Oni koji od vas ispune tu obavezu imat će nagradu kod Allaha, a oni koji nešto od toga počine pa budu kažnjeni na ovome svijetu to će im biti iskupljenje za ahiret. Oni koji nešto prekrše na ovome svijetu pa ima Allah to sakrije Allahovo je da im ako hoće oprosti ili ako hoće da ih kazni.“

Kako se vidi hadis jasno izražava činjenicu da činjenje velikih grijeha ne izvodi počinitelja iz islama već da po šerijatu treba biti kažnjen na ovome svijetu a ako se grijeh ne sazna, sakrije, ili se izvrši sankcija onda će to biti ostavljeno Pravednom sudcu da presudi.

NEVJERSTVO U TEKSTOVIM KOJE SE NAVODI

(VELIKO I MALO NEVJERSTVO)

U jeziku Kur’ana i Hadisa pod izrazom nevjerstvo ponekad se misli na veliko nevjerstvo tj. Na onaj oblik nevjerstava koji čovjeka izvodi iz vjere te će za posljedicu imati vječni boravak u Džehennemu.

Ponekad se to nevjerstvo označava mali oblik nevjerstva, tj. Onaj oblik nevjerstva koji predstavlja ozbiljnu prijetnju ali ne i vječni boravak u Džehennemu. To malo nevjerstvo predstavlja pokvarenost i izopačenost.

Veliko nevjerstvo jeste svjesno osporavanje ili poricanje svega onoga što predstavlja osnovne crte i karakteristike Islama.

Malo nevjerstvo obuhvata sve izraze neposlušnosti, odstupanja od onoga što je Allah naredio, odnosno kršenjem onoga što je Allah zabranio.

O ovom obliku nevjerstva postoje mnogi hadisi kao npr.

Rekao je Muhammed a.s.: „Onaj ko se zakune nečim drugim osim Allahom, zašao je u nevjerstvo“

Ili Hadis: „Ko svome bratu kaže Nevjerniče jedan od vas dvojice imat će to svojstvo“

Ili Hadis: Vrijeđanje muslimana je vid iskvarenosti a ubiti ga- to je nevjerstvo“

Itd.

To znači da nevjerstvo koje se spominje u ovakvim tekstovima nije nevjerstvo koje čovjeka izvodi iz vjere, a evo zašto:

Ashabi su ratovali među sobom, pa ipak jedni druge nisu zbog toga nazivali nevjernicima kao recimo Ali Ibn Ebi Talib nije smatrao nevjernicima one koji su se borili protiv njega u Bitci na Sifinu već ih je smatrao pobunjenicima zvanične vlasti.

Isto tako Kur’an dvjema zaraćenim stranama konstantira iman riječima:

„…..ako se dvije skupine vjernika sukobe.…“ (El Hudžurat 9) ili riječima:

Vjernici su samo braćo, zato pomirite vaša dva brata...“(Hudžurat 10)

Muhammed as. Kaže; Onaj ko se zakune nečim drugim mimo Allahom zašao je u nevjerstvo“ ili

Ko ode gataru i povjeruje u ono što on rekne taj je zanijekao ono što je Allah objavio Muhammedu“

Ovakve i slične hadise niko od muslimanskih učenjaka tokom stoljeća nije smatrao onim oblikom nevjerstva koji izvode iz vjere koji čovjeka čine odpadnikom od vjere Islama.

Ibn Kajjim el Džezvanija kaže; „Svaki izraz neposlušnosti Bogu predstavlja mali oblik nevjerstva

Prema tome nevjerstvo kao i vjerovanje (iman) može biti različitih nivoa od najnižeg do najvišeg.

Nakon svega ovoga svakom bi trebalo biti jasno da prave veliku grešku oni koji etiketiraju nevjerstvom svakog čovjeka koji nije potpuno predan i poslušan Allahu.

Šta će oni koji tako nešto čine, govore i lijepe na čelo muslimanima i muslimanka etiketi nevjernik i nevjernica sa hadisom Božijeg poslanika Muhammed a.s. u kojem kaže:

„Svako onaj ko bude imao i trun imana ući će u Džennet“

Isl. Hadisima koje smo ranije naveli.

Eselamu alejkum verahmetullahi.

Samir ef. Čekić

Ramazan 1433.h.g.

 

 

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s