Ličnost Muhammeda a.s. u raspravama bošnjačkih tradicionalista i modernista

Posted on

images1Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine, 1878. godine, nije značila samo promjene u političko-vojnom smislu, nego je iznjedrila i religijsko-ideološke i kulturološke rasprave i dileme. Dolaskom Austro-Ugarske u našu zemlju, bh. muslimani su se prvi put suočili sa zapadnom naukom i kulturom, te svim njihovim praktičnim posljedicama. Takvi noviteti su rezultirali novim pitanjima i raspravama, budući da je islamsko tradicionalno učenje sada trebalo sagledati u kontekstu neislamskog modernog svjetonazora. Muslimanski mislioci su se na različite načine uhvatili u koštac sa zahtjevima novog doba – dok su jedni nastojali zadržati postojeće stanje, maksimalno naglašavajući ulogu tradicionalnog učenja u očuvanju identiteta (tradicionalisti), drugi su prihvatali evropska naučna i kulturna dostignuća uz čuvanje islamskih principa i vrijednosti (vjerski modernisti), a treći su prenaglašavali superiornost Zapada i potpuno marginalizirali islamsku tradiciju (svjetovni modernisti). Svaka od ovih grupa je imala svoj program nadživljavanja novonastalih dilema koje je prezentirala kroz novoosnovana društva ili časopise.

 

Među najvažnijim pitanjima kojim su se muslimanski intelektualci bavili bilo je (a i sada jeste) pitanje autoritativnosti Tradicije u iznalaženju rješenja za novonastale prilike, a glavni akcenat je bio na kritičkoj valorizaciji sunneta/hadisa. Drugi izvor islamskog učenja bio predmet najradikalnijih stavova – od onih koji su ga doslovno i slijepo slijedili do onih koji su ga potpuno odbacivali kao nerelevantnog. Kakav će položaj zauzimati sunnet u novoj islamskoj misli usko je vezano za razumijevanjem uloge i ličnosti Muhammeda, a.s., pa se ovaj rad bavi upravo tim pitanjem kroz rasprave bošnjačkih tradicionalista i modernista objavljenih u bh. časopisima.

Ličnost Muhammeda, a.s., u raspravama bošnjačkih modernista

Muslimanski vjerski i svjetovni modernisti su nastupili sa idejama modernizacije tradicionalnih vjerskih institucija. Vjerski modernisti su u prvoj polovini XX stoljeća bili okupljeni oko listova Behar, Tarik, Biser, Novi behar ili društva Gajret. Najznačajniji pojedinci iz ove grupe su S. Bašagić, O. N. Hadžić, E. Mulabdić, Dž. Čaušević, Š. Alagić, H. Đozo i drugi.

Biser je list reformatorskog opredjeljenja koji je izlazio u Mostaru od 1912. do 1918. godine. Budući da je tematika ovog lista često panislamsko-političke orijentacije, ili pak književno-pjesničke, malobrojni su tekstovi o Poslaniku, a.s. Ipak, zanimljiv je tekst M. H. Muftića (13/1914) koji je prožet reformističkom idejom deriviranja rješenja iz Poslanikovog, a.s., života za teški period u koje muslimani danas žive, kadno su se nad cijeli islamski svijet nedvili tmurni i mrki oblaci, koji – ne znaš – ili nose uništavajući grad, ili blagoslovljenu kišu. Muftić kaže da su se u ličnosti Muhammeda, a.s., združile sve vrline i odlike duha u najsavršenijoj formi, te da mu se ne može naći ravnog u historiji, budući da su se ostale velike ličnosti proslavili tek sa nekim odlikama i time što su se rodili u prilikama prikladnim za uspjeh. Ukoliko budemo Poslanikovi, a.s., pravi sljedbenici – zaključuje Muftić – ne će biti zapreke koju ne ćemo moći ukloniti s puta boljoj sreći i sa pouzdanjem ćemo moći pogledati u budućnost.

Novi behar je list koji je izlazio od 1927. do 1945. godine, pokrenut od M. Dž. Čauševića. Među brojnim objavljenim člancima o Poslaniku, a.s., izdvojit ćemo rad u nastavcima Muhameda Zahirovića (1930/31) u kojem on komentariše članak Jovana Radonića, a koji je objavljen u beogradskom listu „Vreme”, pod naslovom „1300-godišnjica Muhamedovog ulaska u Meku”. Zahirovićevu reakciju na netačne Radonićeve navode „Vreme” nije htjelo objaviti, te list Novi behar tim povodom ovom bihaćkom profesoru (koji je preselio u toku objavljivanja rada) ustupa svoj prostor. Zahirović argumentovano demantuje neistine izrečene na račun Muhammeda, a.s., optužujući Radonića za neinformisanost, ali i hotimičnu fanatičnost za ove podvale Zapada, no hvala Bogu, u posljednje vrijeme se počelo objektivnije pisati – zaključuje Zahirović.

Osman Nuri Hadžić (1869-1937), vodeći predstavnik prve generacije modernističke struje naših intelektualaca, 1931. godine izdaje djelo „Muhammed i Koran – kulturna istorija islama” koja će dići značajne polemike u tadašnjem mislećem muslimanskom bh. društvu, što zbog do tada neuobičajenog stila pisanja, što zbog novih, protivnih tradiciji, ideja.

Konkretnom govoru o ličnosti Muhammeda, a.s., Hadžić posvećuje jedno poglavlje. Pored isticanja svih Poslanikovih, a.s., odličnosti, poput pravednosti, skromnosti, iskrenosti, prijatnosti, milostivosti, itd., on ističe i neke nove momente, karakteristične za moderniste:

„…strogo sam se držao istorijskih, utvrđenih, fakata, izbjegavajući i najmanje nevjerovatnosti koje su mu neki njegovi savremenici i docnija pokoljenja iz prevelike ljubavi i poštovanja, često i nesvjesno pripisali, a tradicija sačuvala.”

„Uistinu, Muhammedov, a.s., uspjeh zasnovan je na principima apsolutnog Božijeg jedinstva i visokog morala, a nikako na sili i misterijama.”

„Prave siromahe je volio i poštovao, ali je na svakom koraku preporučivao rad i poštenu zaradu.”

„…nije se upuštao u praznu metafiziku nego se starao da popravi socijalno stanje svoga naroda…”

Ovo su navodi sa kojima se manje-više mogu složiti i tradicionalisti, međutim, kada Hadžić izražava svoje čuđenje i oduševljenje Poslanikovom, a.s., apsolutnom sigurnošću u svoju misiju i uspjeh, riječima: „…to je ta velika tajna, koju je on sobom ponio u grob…” – u četvrtom izdanju ove knjige naći ćemo u podnožnoj napomeni komentar uredništva, a koji glasi: „Mislimo da ovdje nema nikakve tajne, ako se zna da je Muhammed, a.s., Božiji Poslanik.”

Druga diskutabilna tvrdnja glasi:

„Sa liberalnošću kakvu svijet u posljednje vrijeme nije poznavao, dopuštao je spasenje ljudi bilo koje vjere samo ako su moralni.”

Šta je Hadžić mislio pod „spasenjem”, te na osnovu čega je iz Poslanikovog, a.s., života mogao donijeti takav zaključak – nije spomenuto, no ova knjiga svakako nije ostala bez valjane kritike od tradicionalista, o čemu će biti riječ u narednom dijelu ovog rada.

Husein Đozo (1912-1982), kao najzvučnije ime među našim vjerskim modernistima u drugoj polovini XX stoljeća, dao je svoj doprinos razumijevanju Poslanikove, a.s., ličnosti iz perspektive naše današnjice kroz publikovane radove: „Muhammed, a.s., kao borac”, „Muhammedov, a.s., lik čovjeka i borca”, „Islam – Muhammed, a.s., kao Božiji poslanik”, i „Muhammed, a.s., kao prosvjetitelj i borac za humanije međuljudske odnose”.

Iz naslova tekstova se već da primijetiti koju stranu ličnosti Muhammeda, a.s., Đozo naglašava – borbenost, prosvjetiteljstvo i ustrajnost. Đozo kaže da Poslanik, a.s., nije bio nikakva mistična niti natprirodna osoba, nego čovjek kao i svi koji je svojom borbom (duhovnom i vojnom) srušio cijeli jedan poredak i ustanovio novi, monoteistički, bez da je ikada nešto tražio za sebe. Njegova pravednost i iskrenost učinili su da ga toliko ljudi prihvati za svoga vođu. Davao je veliki značaj obrazovanju, a asketizam nije bio njegova odlika. Njegova najznačajnija crta je realistično ljudsko postavljanje u životu i svijetu uopće. Đozo u ovim Poslanikovim, a.s., osobinama vidi mogućnost za popravljanje teškog stanja muslimana, a pouzdanje u Uzvišenog Boga, borba, rad, obrazovanje – osnovni su termini kojima autor raspolaže.

Ipak, najvažnija crta Poslanikove, a.s., ličnosti koju Đozo kao naš najpredaniji abduhuovac spominje jeste: „Čini nam se da ne bismo pogriješili ako bismo hadisu dali status idžtihada…” Ovom pretpostavkom, slijedeći Abduhuovu misao, Đozo Poslanika, a.s., proglašava mudžtehidom smještajući hadis u sasvim novi kontekst po pitanju relevantnosti, no ne smije nam promaći trenutak sasvim naglašene opreznosti kojom Husein-ef. o ovoj temi govori.

Ličnost Muhammeda, a.s., u raspravama bošnjačkih tradicionalista

Kao reakcija na pojavu modernista javlja se tradicionalistička struja bh. uleme koja će nastojanjima oživljavanja tradicionalnih institucija pokušati dati svoj pogled na novonastalu političko-kulturnu situaciju. Česte su rasprave i sukobljena mišljenja između modernista i racionalista o raznim pitanjima, a u nastavku slijedi jedan pogled na njih kada je riječ o ličnosti Muhammeda, a.s.

Hikjmet, tuzlanski list, koji je izlazio 1929-1936. godine pod uredništvom poznatog alima Ibrahima H. Čokića i njegove braće, objavio je niz radova o životu i ličnosti Muhammeda, a.s. Među njima je posebno zanimljiva reakcija A. Čokića na prethodno spominjanu Hadžićevu knjigu „Kur’an i Muhammed“ koju objavljuje u Novom beharu (1931/32). On tu taksativno nabraja 27 zamjerki i to samo na prvi dio knjige, dok od posljednjih 70 stranica odustaje jer bi ga to odvelo predaleko. Zamjera Hadžiću na hladnom tonu kojem govori o Poslaniku, a.s., umjesto da piše s izrazima najvišeg poštovanja. Zamjera mu i interpretaciju i prijevod Poslanikovog, a.s., hadisa o njegovoj čovječijoj prirodi koja može u nekim slučajima poroditi pogrešku (slučaj sa oprašivanjem stabala hurme). Čokić, za razliku od Hadžića naglašava da se hadis odnosi samo na pitanja ovosvjetskog karaktera, ne i Poslanikovih, a.s., riječi kao takvih.
Ni u zaključku Čokić ne štedi Hadžića, pa otvoreno piše da je sa svojim idejama zastranio:
Cijelo djelo „Muhammed i Kur’an“, te piščev raniji rad „Muhamed i Kur’an“ koji je izašao u listu Gajret gdje pisac između ostalog veli da je Muhammed, a.s., živio u konkubinatu podsjeća me na imami Zehebine riječi iz djela Mizanul-i’tidal fi nakdir-ridžal, gdje za poznatog Hakjima, pisca Mustedrekj-a veli: ‘Bog miluje uviđavnost. Nu, zaista je čovjek odbjegao među šiije’.
El-Hidaje je list koji se osniva u Sarajevu nakon prestanka izdavanja Hikjmeta, (1936.) i ostat će glavno glasilo bh. tradicionalista sve do 1945. kada se gasi. Ovaj list je objavio brojne radove o Poslaniku, a.s., a izdanje iz 1943. godine kao „Mevludski broj“ u potpunosti je posvećen njegovoj ličnosti i životu. U samom uvodniku tadašnji urednik, Mehmed-ef. Handžić, piše:
„…To je Mevlud kojeg proslavljaju svi muslimani svijeta na razne načine: uče se mevludi, priređuju razne gozbe i veselja: svako želi pokazati svoju zahvalnost što mu je sudbina udijelila da bude njegov sljedbenik (…) I mi u Bosni preživljavajući najteže dane proslavljamo mevlud (…)“
Dijelovi ličnosti Muhammeda, a.s., na koje autori bacaju svjetlo su, uglavnom, vidljivi iz naslova: „Muhammed, a.s., pomagač nemoćnih i zaštitnik siromašnih“, „Harmonija između Muhammedove, a.s., riječi i djela“, „Hrabrost Božijeg Poslanika“, „Rođenje Alejhiselamovo“, „Zašto je Muhammed, a.s., imao svojih neprijatelja“, „Posljednja rieč mudrosti“, „Muhammed, a.s., kao borac“. Oni pišu o njegovoj, a.s., naklonosti obespravljenima, njegovoj moralnoj i ratničkoj hrabrosti, o nadnaravnim događajima koji su pratili njegovo rođenje…
Tu su, međutim, i radovi koji sadrže karakteristične islah (reformatorske) crte – poput Hodžićevog, Busuladžićevog i Čamdžićevog.
Hodžić piše o optimizmu u islamu, ističući da ni sam Muhammed, a.s., nije prezao ni pred najriskantnijim stvarima, pa je kao takav najsjajniji primjer optimiste i smionog čovjeka. Sve je ovo dokaz da je savršena zabluda biti slijepi fatalista i prepustiti se sudbini – zaključuje Hodžić.
Busuladžić, vjerski modernista, tvrdi da je razlog uspjeha, a istovremeno i dokaz poslanstva Muhammeda, a.s., harmonija između njegove riječi i djela, tj. teorije i prakse. Za razliku od njega, ni jedan filozof, budući da nije uspio izgraditi tu harmoniju, nije iza sebe ostavio neoborivu ideju – vrijeme ih je obaralo, dok je islam i danas živ i vitalan. Muhammed, a.s., nije utopist pa se ne zanosi idejom vječnog mira. On je demokrata na riječi i u životu širi ideju o jednakosti ljudi. Prožet je dubokom religioznošću, a ipak osuđuje nerazumnu askezu. Pobornik socijalne pravde, širio je altruizam i dijelio posljednji zalogaj sa siromašnima. Svoj rad Busuladžić završava riječima talijanskog autora, Leona Caetania: „Muhammed je bio pravi socijalist, socijalist po ubjeđenju, u misli i djelu, i kao beskućnik i kao apsolutni samodržac…“
Čamdžić naglašava važnost rada u islamu, te kaže da ga je Muhammed, a.s., učinio nužnim uslovom napretka, uzdižući ga iznad same molitve. Čamdžić (previđajući da se radi o ajetu, a ne hadisu) kaže da je Poslanik, a.s., postavio aksiom: „čovjeku i narodu pripada samo ono što sam zaradi“. Autor u radu, borbi protiv nepravde i društvenoj svijesti, nalik Poslanikovoj, a.s., vidi izlaz iz naše tragedije.
Mehmed Handžić (1906-1944) je jedno od najčešće spominjanih imena tradicionalne bh. uleme XX stoljeća. Spomenut ćemo dva njegova rada, objavljena u El-Hidaji. U prvom on obara jednu neistinu o Muhammedu, a.s., tj. tvrdnje da je Poslanik bio epileptičar. Handžić kaže da su Arapi u doba Poslanika, a.s., znali za tu bolest, pa se opet niko od njih nije usudio istu mu i pripisati jer on nikada u toku primanja objave nije gubio svijest. Zanimljivo je to da je istu tvrdnju napisalo, kako ga Handžić oslovljava, jedno muslimansko piskaralo – Ismet A. Tabaković u Magazinu „Cinema“.
U tekstu, odnosno Jednom vazu pred mevlud, Handžić o Poslaniku, a.s., govori onim toplim tonom i stilom kakvog Čokić priželjkuje kada kritikuje O. N. Hadžića:
„Zašto pravi musliman voli svog Pejgambera? Zašto u pravog muslimana oči zasuze kada se pripovjeda nešto o Božijem Poslaniku Muhammedu, a.s.? Zašto ga cijeni i poštuje i onaj koji ga potpuno u vjeri slijedi i onaj koje je možda koje druge vjere ali pošteno misli i hoće istinu da govori?“

Zaključne crtice

Uvidom u pisanu riječ našeg naroda, od Austro-Ugarske okupacije pa naovamo, naići će se na mnoštvo djela (što originala, što prijevoda) koji kroz različite prizme govore o životu i ličnosti posljednjeg Božijeg poslanika, a.s. On je, budući da ga i sam Kur’an naziva uswe hasene (najljepši uzor), bio i jeste paradigma muslimanske osobe, te je kao takav uziman za osu promišljanja primjenjivosti islamskog duha i propisa u svim vremenima.
Promatrajući prethodno navedene tekstove i autore da se primjetiti nekoliko karakterističnih crta u modernističkom i tradicionalističkom poimanju Poslanika, a.s.:
Obje grupacije, naravno, priznaju Poslanikovu, a.s., čovječiju prirodu, no modernisti je više naglašavaju često citirajući hadis kojeg bilježi Muslim: „Vi bolje znate od mene poslove svoga dunjaluka.“ Ovime ostavljaju šire polje za moguće promjene tradicionalnih propisa i institucija koje se tiču društvenog života a koje nalažu nova vremena. Za razliku od modernista, tradicionalisti nikada neće reći da je Poslanik, a.s., bio samo i običan čovjek, nego će uvijek naglašavati njegovu superiornost i savršenstvo (kemalijjet) njegove vjere, duha i morala.
Dok tradicionalisti ne bježe od govora o Poslanikovim, a.s., mu’džizama, modernisti ih izbjegavaju kada god to mogu, a neki među njima ih potpuno negiraju (raspolućenje Mjeseca, miradž u tjelesnom i duhovnom smislu, i sl.) naglašavajući da je on svoj uspjeh postigao bez ikakvih misterija i neobjašnjivih fenomena. Ovo je naročito vidljivo kroz Poslanikov, a.s., životopis izražen kroz mevlude, od koji su tradicionalni puni nadnaravnih događaja naročito vezanih uz Poslanikovo, a.s., rođenje, dok kod modernista (npr. Kadić, Kovačević) više ne nalazimo stihove poput onih koji govore da se Kaba do zemlje sagnula i natrag bez zijana vratila.
Da bi dokazali i naglasili Poslanikovu, a.s., odličnost, modernisti ga često porede sa zapadnim filozofima koji svojim ideologijama, za razliku od njega, nisu dostizali zadane ciljeve. Njegovu praksu porede sa društvenim uređenjima i idejama, pa Busuladžić, na primjer, navodi citat da je Poslanik, a.s., bio socijalista i(li) demokrata.
Iako ne u pravilu, tradicionalisti češće navode Poslanikove, a.s., moralne vrline i njegov visok stepen kod Uzvišenog Allaha, dok modernisti akcenat stavljaju na njegove društvene sposobnosti, u smislu uspješnog upravljanja državom (vojska, socijalno pitanje, školstvo, pravda, itd).
Modernisti, nastojeći objektivizirati i Poslanika, a.s., i historijske činjenice koje govore o njemu, često svoj govor čine krutim i udaljenim od vjerskog doživljaja Poslanika. Tradicionalisti im na tome zamjere, a svoje pisanje o njemu ukrašavaju mnoštvom pozitivnih atributa i izraza oduševljenja kojim nastoje i kod čitaoca pobuditi osjećaje pobožnosti i vezivanja uz Poslanika, a.s.
Razlika između tradicionalista i modernista koja će teoretski, ali i u praksi, polučiti najvećim razlikama jeste stav modernista (Đozo) da je Muhammed, a.s., bio mudžtehid, osim u pitanjima vjerovanja, morala i ibadeta. Slijedom toga, njegova rješenja su podložna promjenama. Tradicionalist ne pristaje na ovakvo određenje Poslanika, a.s., te je za njega sav njegov, a.s., govor vrsta objave (wahj gajr-metluww), sukladno ajetu koji kaže da on ne govori po hiru svome.
Iako su primjetne određene razlike u modernističkom i tradicionalističkom shvatanju života i ličnosti Muhammeda, a.s., neosporna je činjenica da obje grupacije u njemu vide veliku nadu i kažiput za izlazak iz kritičnog stanja u koje je zapalo muslimansko društvo. Obje grupacije naglašavaju njegovu apsolutnu superiornost i odličnost, te pokušavaju u raznim domenama njegove ličnosti naglasiti onu trenutno najaktualnija. Tako će tradicionalisti naglašavati njegovu milostivost, a modernisti njegovu borbenost; tradicionalisti će govoriti da je izlaz u manje ili više doslovnom slijeđenju njegove prakse, dok će modernisti govoriti o duhu sunneta, itd.

(Preporod.com)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s