Političko- diplomatski aspekt u liderstvu Muhammeda, a.s.

Posted on

Autor: Magistar Nihad Salihović prof. islamske vjeronauke
Autor: Magistar Nihad Salihović prof. islamske vjeronauke

 

U ovom radu, autor želi rasvijetliti političko -diplomatski aspekt Posljednjeg Allahovog Poslanika. Čitajući literaturu arapskih teoretičara, nadaje se zaključak da je Muhammed, a.s., efektivno i efikasno povlačio političko-diplomatske poteze. Zahvaljujući  čvrstoj vjeri u Allaha, dž.š., te diplomatskoj  dalekovidnosti, Posljednji Božiji Vijesnik je uspio za 23 godine transformirati svoje savremenike te odgojiti najbolju generaciju koja je ikada zemljom kročila.

 

U historiji su zabilježeni mnogi primjeri isposnika, filozofa, ekonomista, političara, vojskovođa, diplomata  i dr. Naprimjer, Napoleon Bonaparte se isticao u strategiji ratovanja, Erih From u Sociologiji, Adam  Smit u Ekonomiji, ostali u nekoj drugoj oblasti. Međutim, u ličnosti Posljednjeg Božijeg Vjesnika su bili objedinjeni mnogi kvaliteti. On je bio izvrstan odgajatelj, političar, diplomata, vojskovođa, državnik i dr.  U tom kontekstu Siba’i(1994)  navodi:   ”Biografija Božijeg Poslanika obuhvata sve aspekte ljudskog života . Ona nam kazuje o Muhammedu kao čestitom i povjerljivom mladiću prije nego li ga je Allah i odabrao za Poslanika. Zatim nam govori o misionaru koji traži najbolje metode pozivanja kako bi ono bilo prihvaćeno, ulažući posljednje atome snage u dostavljanju Objave.  Potom nas izvještava o njemu kao vladaru koji zavodi najpravednije i najefikasnije zakone u svojoj državi, i nad istom danonoćno bdije garantirajući joj tako uspjeh. ”(Siba’i, 1994:8). Poslanik je bio integralni genijalac što mu je olakšalo liderski zadatak. U ovome  radu, našu pažnju ćemo fokusirati na diplomatsko političke aktivnosti u Muhammedovoj, a.s.,  misiji. U narodu je poznata fraza: ” Ne može vjernik u politiku, jer tamo su nepošteni ljudi”. Istina je da politika kao interesna grana  nije na lijepom glasu, zato jer je ” prljaju” oni koji su loši u njoj.  Kada bi u politiku ušli pošteni ljudi, tada bi ovaj termin imao ljepše značenje i bio povezan sa moralom.  Poslanik je vodio državu i u njoj politiku koja je bila utemeljena na socijalnoj pravdi. U vezi stim Siba’i navodi” U dokumentu kojim je Poslanik izvršio bratimljenje muhadžira i ensarija i sklopio ugovor o potpomaganju muslimana  i nemuslimana, nalazimo masu dokaza o tome da je islamska država utemeljena na socijalnoj pravdi, da je polazište u odnosima između muslimana i nemuslimana mir oko onoga oko čega se dogovore, te da su načela istine, pravde, potpomaganja u dobru i bogobojaznosti, rad za korist ljudi i onemogućavanje zlikovaca da štete društvu najistaknutije vrijednosti koje afirmiše islamska država” (Siba’i, 1994:41)

Državnik koji je vodio islamsku državu u Medini zvao se Muhammed, a.s., On je zagovarao socijalnu pravdu i vrijednosti koje ona sadržava, a ne anarhiju i retrogradne elemente društva. Kada je islamska zajednica ojačala, a to se desilo nakon prelaska posljednjeg Allahovog Poslanika i muslimana  iz Meke u Medinu, Muhammed, a.s., je razmišljao da pobrati doseljenike  sa domicilnim stanovništvom Medine kako bi muslimani postali nedjeljiva cjelina i uticajan kohezioni faktor na području Hidžaza. O ovome događaju smo nešto napisali, ali nismo spomenuli da on predstavlja svojevrstan politički potez. Za ovaj period,  Hejkel(2004) navodi: ” Ovdje počinje politička etapa u  kojoj je Muhammed, a.s., pokazao veliku mudrost, oštroumnost i moć rukovođenja, čime je u prvo vrijeme sa iznenađenjem privukao pažnju na sebe a potom stekao poštovanje i uvažavanje. Najveća briga Muhammeda, a.s., bila je da uvede političko i organizaciono jedinstvo do tada nepoznato Hidžazu, mada ne i starome Jemenu.” ( Hejkel, 2004:245)

Kroz ovaj primjer Poslanikovog djelovanja nameće nam se zaključak da je zdravo  političko rezonovanje bila karakteristika Muhammedovog, a.s.,  misionarskog djelovanja. Posljednji  Božiji Vijesnik, iako je vođen Božanskom idejom, odluke je donosio uz konsultaciju sa ashabima. Njegovi sagovornici oko reorganizacije muslimana  su bili Ebu Bekr, Omer i dr. U tom  kontekstu, on je ponudio ideju bratimljena muhadžira i ensarija.  U vezi stim Hejkel(2004) spominje: ” Radi realizacije ovoga cilja tražio je od muslimana da se u ime Boga bratime jedni sa drugima kako bi se međusobno što čvršće povezali.’’    ‘(Hejkel, 2004:246)

Safijurrahman(1998) teoretiše o ovom ugovoru i njegovom sprovođenju u djelo te navodi:    ”Ovakvo bratstvo bilo je prožeto potpomaganjem, osjećajem dobrote i druželjubivosti, i ono je sudjelovalo u izgradnji novog društva koje će imati svoje slavne primjere.(Safijurrahman,1998:163). Energija bratske solidarnosti je proizvela jači liderski uticaj Poslanika, a islam se u još većoj mjeri počeo širiti.                                                                                                                Nakon bratimljenja muhadžira i ensarija, Poslanik, a.s., je povukao novi političko- diplomatski potez tako što je napisao ugovor između muhadžira, ensarija i Jevreja. O tome ugovoru, El- Buti(2008) kaže:  ” Poslanik, a.s., napisao je ugovor između muhadžira i ensarija i pozva jevreje, te i snjima sačinio  ugovor koji im ostavlja punu vjersku i ekonomsku slobodu, obavezujući sebe i njih na neke stvari.”(El- Buti, 2008:218)

                                                                                                                                   

Ovaj dokument je političke naravi u kome su našli učešće muslimani i Jevreji. U ovom pisanom dokumentu kao što naziremo se garantiraju i prava drugih . Jer kako kaže Siba’i(1994):  ” Islam ne uznemirava nemuslimane u islamskoj državi, ne progoni njihova vjerovanja, niti im ograničava njihova prava” (El- Buti, 2008:218)                                                                                                                                   Ovim dokumentom su zagarantirana prava svih potpisnika ugovora a posebno Jevreja kojima je Poslanik poklanjao dodatnu pažnju. Koliko je Poslanik uvažavao Jevreje, primjećuje Hejkel(2004) koji navodi; ” Poslanik je toliko branio Jevreje da je činjenica da je postio kada su oni postili i okretao se prema Jerusalemu povećala njegov lični i vjerski ugled među njima.’’ (Hejkel, 2004:247)

Jevreju su bili manjina u Medini što nas navodi na zaključak da bi i u drugim sredinama većina  trebala pružiti ruku manjini. Kada je riječ o spomenutom ugovoru, Poslanik, a.s., ga je sačinio kako kaže Safijurrahman(1998): ” Trebalo je sačiniti novi ugovor o eliminaciji svih navika, običaja koji su podsjećali na predislamski period”. (Safijurrahman, 1998:164). Naime, predislamski Arapi su bili ogrezli u griješenju i rušenju moralnih standarada. Takvo stanje je trebalo modificirati i odgojiti novu generaciju koja će biti udaljena od nakaradnih običaja. Popravljanje takvog negativnog stanja je bio jedan od ciljeva ovoga dokumenta. El- Buti(2008) iz teksta tog ugovora izdvaja njegova bitna poglavlja. U tom političkom dokumentu, on navodi paragrafe poredane sukladno njihovom redu u tekstu originalnog ugovora.

 

 

 

 

  1. Muslimani iz plemena Kurejš, Jesriba i oni koji im se pridruže ili koji im     se pripoje u borbi jesu jedan zaseban ummet.

 

  1. Svi ovi muslimani, bez obzira na različitu plemensku pripadnost, među sobom uređuju pitanje krvarine i među sobom oslobađaju ili odkupljuju zarobljenike na lijep i pravedan način.

 

  1. Vjernici svog siromašnog člana ili onoga koji je pritisnut dugovima, neće ostaviti usamljena. Oni će mu uvijek pomoći pri otkupu ili krvarini.

 

  1. Svi iskreni vjernici ustat će protiv onoga od njih koji se osili ili pak htjedne počiniti veliko zlodjelo, grijeh ili širi neprijateljstvo i nered među vjernicima. Oni će protiv njega biti svi kao jedan, makar on bio dijete jednoga od njih.

 

  1. Vjernik nikada neće  ubiti vjernika zbog nekoga nevjernika, niti će nevjernika pomoći protiv vjernika.

 

  1. Odnos vjernika prema miru jeste jedinstven, vjernik neće biti u miru mimo drugog vjernika kada je riječ o borbi na Allahovom putu. Tu će biti pravedni i jednaki među sobom .

 

  1. Kada je riječ o nemuslimanima u islamskoj državi koji su u Allahovoj zaštiti, oni su svi jednaki. I od najneuglednijeg od njih biti će prihvaćena zaštita! A vjernici su jedni drugima prijatelji mimo ostalih ljudi.

 

  1. Nije dozvoljeno vjerniku koji prihvaća sadržaj ovoga dokumenta i koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan pomagati onoga ko učini zlodjelo niti ga primiti kod sebe. Ko takvog pomogne ili ga primi pod svoju zaštitu, stići će ga Božije prokletstvo i Božija srdžba na Sudnjem danu, od njega neće biti prihvaćeno ni pokajanje ni iskupnina.

 

  1. Jevreji se međusobno potpomažu, dokle god se neki od njih nalaze u ratnom stanju.

 

  1. Jevreji iz plemena Benu Avf čine jedinstvenu zajednicu sa vjernicima. Jevrejima njihova vjera, a muslimanima njihova. Izuzima se samo onaj koji bude činio nasilje ili neki grijeh, on će nauditi samo sebi i svojoj porodici.

 

  1.  Jevreji će svoje ratove finansirati svojim sredstvima, a muslimani svoje ratove svojim sredstvima. Jedni druge pomagati će protiv svakoga ko nasrne na bilo koga na koga se odnosi ovaj dokument.

 

  1.  Sve što se desi između potpisnika ovoga dokumenta, svako zlodjelo ili svađa koja bi mogla dovesti do nereda, ima se vratiti na Allaha, dž,š., i Njegova Poslanika Muhammeda, a .s.
  1.  Ko god izađe iz Medine biti će siguran; isto tako, biti će siguran i onaj koji ostane u Medini, osim onoga koji kakvo nasilje ili zlodjelo učini.

 

  1. Allah je pokrovitelj svega iskrenog i dobrog koji sadrži ovaj ugovor. Allah je zaštitnik onih koji čine dobra djela i koji su bogobojazni.

(El-   Buti, 2008: 219-220)

 

Analizirajući paragrafe ovoga dokumenta, nadaje nam se zaključak, da je on pravičan, odmjeren i s njime su sve ugovorne strane zadovoljne. S obzirom na opšte zadovoljstvo partnera u sporazumu, ugovor je stupio na snagu. Ovaj politički dokument  je i prvi pisani ustav Muhammeda, a.s.  El- Buti(2008) u zaključku  ovoga dukumenta navodi sljedeće:   ” Praktikovanjem ovoga ugovora, povođenjem za onim što on sadrži i pridržavajući se njegovih propisa medinska država podigla se na najčvršćim stupovima i najjačim temeljima. Nakon toga, čvrsta i snažna, proširila se istočno i zapadno pružajući ljudima najbolju kulturu i civilizaciju za koje je čovječanstvo ikada znalo.”

                                                                                                      ( El- Buti, 2008: 224-225)

Politika je nezamisliva bez diplomatije. Zapravo, diplomatske aktivnosti su komponenta Poslanikove politike.  U vezi stim Hamidullah(1990) navodi:” Propaganda i druga sredstva borbe protiv neprijatelja bez upotrebe oružja bila su važan element Poslanikove politike.” (Hamidullah, 1990:271). Diplomatska borba prethodi oružanom sukobu. To ne znači da diplomatski potezi i nužno povlače rat. Poslanik je širio pozitivnu propagandu u formi edukacije, što Hamidullah ne navodi, a ratni okršaju su mu bili posljednja metoda koja je upotrebljena kada je rat bila neizbježna alternativa.

 

Poslanik islama je imao odmjeren pristup u diplomatskim aktivnostima.  Sarađivao je ne samo sa prijateljima već i sa neprijateljima  a sve u interesu jačanja islamske države. Iako je najveći izazov sarađivati sa neistomišljenicima, Posljednji  Božiji Vijesnik je ipak uspio ujediniti  i Jevreje oko prihvatanja Medinskog ustava. Ovaj predmetni lider je uspostavljao diplomatske kontakte sa raznim delegacijama od kojih su neki bili i Jevreji. Hejkel(2004) navodi u vezi stim sljedeće: ” Posjetio je Jevrejske poglavare i postao prijatelj sa njihovim uglednim članovima. S njima je sklopio savez zbog toga što su narodi svete knjige i monoteisti.”(Hejkel,2004:247)                                                                                                                     Sarađivanje sa uglednim članovima Jevreja je vjerovatno rezultiralo dogovorom oko Medinskog ustava. Poslanik, a.s., u svojim diplomatskim aktivnotima se nije služio lažima. To spominje i Hamidullah(1990): ”Nije se služio lažima, ali je svojim držanjem zbunjivao one koji  nisu poznavali potanko njegove riječi i stavove, i u tom se lukavstvu isticao.” ( Hamidullah, 1990:271). Iako je Poslanikov govor bio istinit, ipak postoje bezazlene laži koje je Muhammed, a.s., odobravao, poput laži u ratu ili kod pomirenja zavađenih osoba. Ovo Hamidullah(1990)  ne navodi, što čini njegov citat manjkavim. Muhammedov, a.s., diplomatski talenat je veoma lijepo izražen na Hudejbiji. Naime, muslimani u Medini su čeznuli za Mekom koju su zbog  maltretiranja od strane nemuslimana napustili. Šeste godine po Hidžri, posljednji  Božiji Vijesnik odluči da izvrši hodočašće Meki bez namjere da se upušta u oružani sukob. Na mjestu Hudejbija započeli su pregovori između Suhejla ibn ‘Amra i Muhammeda, a.s.  U vezi stim, Hejkel(2004) navodi:” Muhammed, a.s., je bio toliko strpljiv u tim pregovorima da su mnogi   muslimani zapamtili anegdote koje o tome najelokventnije govore. Prenosi se, naprimjer, da je Muhammed, a.s., pozvao Aliju ibn Ebi Taliba i rekao mu: ”Piši: ‘ U ime Boga Svemilosnog, Samilosnog.”’ Suhejl, nemuslimanski izaslanik Kurejšija, je intervenirao: ” Stani! Ja ne znam ni za ‘ Milostivi’ ni za ‘ Samilosni’. Piši: ‘ U tvoje ime, Bože.”’ Božiji Poslanik je naredio Aliji da tako i napiše i nastavio: ” Piši: ‘ Ovo je tekst sporazuma koji su dogovorili Muhammed, Poslanik Božiji, i Suhejl ibn ‘Amr.”’ Suhejl je ponovo intervenirao: ”Stani! Da te prihvatam kao Božijeg Poslanika ne bih bio tvoj neprijatelj. Trebaš napisati samo svoje ime i ime svoga oca.” Božiji Poslanik je naložio Aliji da tako i napiše- Muhammed, sin ‘Abdullahov. Tekst sporazuma je redigovan i usaglašen.” ( Hejkel, 2004:407)

Muhammed, a.s., je pokazao u ovim dugotrajnim pregovorima diplomatsko strpljnjenje i veliku  mudrost i dalekovidnost.  Popustio je u mnogim tačkama ali se dugoročno aranžman pokazao uspješnim.  U tom kontekstu Siba’i(1994) navodi: ” Ugovor je sklopljen pod uvjetima koje su Kurejšije postavile; deset godina međusobno neće ratovati; ko od Muhammedovih sljedbenika pobjegne u Meku ne mora biti vraćen, a ko iz Mekke pobjegne Muhammedu on ga je obavezan vratiti. ” ( Siba’i, 1994:52)                                                                                                                        Hejkel(2004) spominje još neke tačke ugovora koje se ne navode u djelu Mustafe Siba’ija. On u tom smislu kaže:” Sporazum je također odredio da je svako pleme slobodno stupiti u savez sa Muhammedom bez ikakvih posljedica sa strane Kurejša, i isto tako, svako pleme koje želi ući u savez sa Kurejšijama može to učiniti bez ikakve zapreke sa muslimanske strane. Konačno, sporazum je predvidio da će Muhammed i njegovi drugovi napustiti regiju Meke te godine bez izvršenja svojih vjerskih obreda, a da će to uraditi sljedeće godine, ući u grad i ostati u njemu tri dana noseći samo sablje u koricama.” (Hejkel, 2005: 407-408). Muslimanima koji su čeznuli  za  Mekkom,  a koja  je  bila mjesto njihovog rođenja, teško je pao povratak u Medinu. Čvrsto vjerujući svome vođi, oni su se  strpili  i prihvatili  ugovor. Iako na prvi pogled, odrednice ovoga sporazuma    ne idu u korist muslimanima, ipak je sporazum na El- Hudejbiji bio muslimanska pobjeda.  Hejkel(2004) dalje navodi: ” Historija je dokazala da je ovaj sporazum bio rezultat velike političke mudrosti i dalekovidnosti i da je islamu i cijeloj Arabiji donio velike prednosti. Bilo je to prvi put da Kurejšije priznaju Muhammeda za sebi ravnog sagovornika a ne samo pobunjenika i plemenskog odmetnika. Bio je to prvi put da je Meka priznala islamsku državu koja se pomaljala u Arabiji.  Mekansko priznanje prava muslimana da posvećuju Svetište i obavljaju hodočašće bilo je istovremeno i priznanje da je islam priznata vjera na poluotoku”.  (Hejkel, 2005: 409)

Iako je Suhejl b. Amr bio mudar i pronicljiv čovjek, kroz  ovaj ugovor se očituje genijalna dalekovidnost Poslanika.

 

El- Buti(2005) u vezi mudrosti ovoga primirja navodi i sljedeću pouku:” Također, od očitih mudrosti jeste i ta da je Allah, dž.š., želio da oslobađanje Meke učini Svome Poslaniku pobjedom milosrdnosti i mira, a ne pobjedom ubijanja i rata. Pobjedom u kojoj će ljudi užurbano ulaziti u Allahovu vjeru u skupinama.” (El- Buti, 2008:360)

Čitajući tekstove o ugovoru na El- Hudejbiji i analizirajući komentare arapskih teoretičara, nadaje  se zaključak da je Poslanik  nastojao islam predstaviti  u lijepom svijetlu ne dajući mu ratni ili teroristički predznak. Mogao je Muhammed, a.s., pristati na rat neposredno pred sklapanje ugovora na El- Hudejbiji, ali to nije uradio kako bi dokazao da je islam vjera mira  a ne rata.  Kroz citat El- Butija(2008), nameće nam se zaključak da je Osvajanje Meke, zahvaljujući ugovoru na El- Hudejbiji, proteklo mirnodopskim putem.  Postoje još mnogi primjeri Poslanikove diplomatske pronicljivosti koje zbog ograničenosti ovoga rada nećemo navoditi.  Kroz ovih nekoliko Poslanikovih strateško -diplomatskih aktivnosti, možemo zaključiti da je Posljednji  Božiji Vijesnik kvalitetno upravljao i diplomatsko-političkim poslovima.

 

Zaključak:

 

Kroz primjere Muhammedovog, a.s., diplomatsko- političkog djelovanja, evidenta je Poslanikova domišljatost u pregovorima, sačinjavanju Medinskog ustava, bratimljenju muhadžira i ensarija i  dr. Muhammedov, a.s., pristup u zbližavanju ljudi, je svojevrsna paradigma savremenim vođama. Svijetom, koji je zasnovan na korupciji i kriminalu, upravljaju ljudi koji su stručni a nemoralni ili su moralni a nestručni. Rijetkost je naći vođu osnaženog moralnim kredibilitetom kao što je bio Muhammed, a.s., S obziram da su u ličnosti Posljednjeg Božijeg Vijesnika objedinjeni brojni kvaliteti, nužno je potrebno, napose savremenim vođama, iscrpiti i primjeniti pouke i poruke iz Muhammedovog, a.s., političko-diplomatskog angažmana.

 

Literatura:

1)    1.  Hejkel, M. (2004).  Život Muhammeda, a.s. Sarajevo: El-Kalem.

2)      El-Buti, M. (2008). Razumijevanje života Muhammeda, a.s. Bužim: Ilum, Bužim.

3)      Spahić, M. (1997). Poslanikova misija, politika i strategija odbrane, Tuzla:             Muftijstvo tuzlansko i Behram- begova medresa.

4)      Hamidullah, M. (1990). Muhammed ,.a.s., Sarajevo: Mešihat Islamske zajednice                  Bosne i Hercegivine.

5)    Khan, M. (2011). The Islamic Principles of Effective Leadership. Na sajtu:               www.islamicpoet.com. Očitano: 17. 02. 2011.

6)    Yunus, M. (2008). Leadership in Islam. Na sajtu:  www.slideshare.net.
Očitano:  05.03. 2008.

7)      Halilović, S. (2007). Sira, Novi Pazar: El- Kelimeh.

8)    Mubarekfuri, S.(1998), Zapečačeni džennetski napitak, Sarajevo, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini.

9)    Majkl, H. (1978). 100 najuticajnijih ljudi na svijetu. Na sajtu: http://www.nur-islam.com Očitano: 13.03.2010.

10)  Siba’i, M. (1994). Poslanikov životni put, Kuala Lumpur: Kuala Lumpur.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s