Dva proročanstva

Posted on

Dva važna proročanstva, jedno biblijsko a drugo kur’ansko, na samom početku privlače našu pažnju, jer svako na svoj način nagovještava geografiju ne samo muslimanskog, već i cjelokupnog jednobožačkog čovječanstva za ovih potonjih četiri hiljade godina.

Svjetovi muslimanskog čovječanstva
Prvo proročanstvo, biblijsko, odnosi se na Ibrahima (Abrahama), jednog od najvažnijih Božijih vjeronavjestitelja. U Bibliji se to proročanstvo iznosi u nekoliko mahova, a u jednom se ulomku veli da je Jahve jedne noći zovnuo Ibrahima i rekao mu:
“Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojati!”
A onda (Jahve) doda: “Toliko će biti tvoje potomstvo!”
Drugi biblijski ulomak koji govori o ovom proročanstvu spomenuo je, uz “zvijezde na nebu”, i “pijesak na morskoj obali”, tu moćnu semitsku metaforu kojom se od pradavnih vremena izražavala snaga, brojnost, mnoštvo i široka rasprostranjenost.
Bog Veličanstveni, veli se u Bibliji, ovaj put je rekao Ibrahimu:
“…Svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim
poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj…”
Drugo proročanstvo je kur’ansko i nalazi se u suri Fatir (Stvoritelj), XXXV: 27-28., i glasi:
“…A ima planina bijelih i crvenih puteva, raznolikih boja,
i onih tamnih, crnih!
A ima ljudi, i životinja, i stoke
Isto tako boja raznolikih!”
Kur’ansko proročanstvo nije upućeno nekom Božijem poslaniku posebno. Ono spominje “puteve” po zemaljskim gorjima, staze “bijele, crvene i one tamne, crne”. U ovoj kur’anskoj “metafori puteva” čita se nagovještaj o hodu čovječanstva “putevima islama” ili o širenju islama u sve čovječanske rase, “bijele, crne i žute/crvene”.

I doista, Ibrahimovo duhovno potomstvo među monoteistima je brojem i uticajem možda najznačajniji segment čovječanstva u ovom nama poznatijem i razvidnijem dijelu povijesti.
Njegov muslimanski dio je stoljećima bio kulturno, civilizacijsko i političko središte čovjekom najobilježenijeg dijela svijeta.
Taj je svijet u permanentnom potvrđivanju: petnaest stoljeća povijesti islama jest vrijeme mnogostranog izražavanja vjere islama, “širenja” islama u prostoru, vremenu, jezicima, kulturama, civilizacijama… Antropolog i etnolog Richard V. Weekes, u knjizi Muslim Peoples tvrdi da ima tri stotine muslimanskih naroda, da govore gotovo svim velikim jezičkim porodicama čovječanstva i da žive u brojnim kultur(al)nim zonama svijeta.
Richard V. Weekes navodi da muslimani govore ogromnim brojem jezika i jezičkih porodica kao što su indo-evropska, afro-azijska, malajo-polinežanska, uralo-altajska, nigero-kongoaška, ibero-kavkaška i druge. Kad su po srijedi kultur(al)ne zone muslimanskog svijeta, Richard W. i Seyyed Hussein Nasr, među ostalim, tvrde da postoji devet osnovnih: arapska, iranska, turska, indo-pakistanska, malajska, indonezijsko-polinezijska, crno-afrička, zona tzv. “perifernog islama” i kultur(al)na zona dijasporalnih muslimanskih zajednica.

 
Svi ti narodi, svi ti jezički, kultur(al)ni, civilizacijski svjetovi islamskog i muslimanskog čovječanstva, dali su veliki broj znamenitih ljudi, velikana pojedinačnog duhovnog izraza islama, na svim područjima života i čovjekovog potvrđivanja. Islamski svijet je imao i ima svoje glasovite državnike, vojskovođe, teologe, naučnike, ljekare, filozofe, geografe, povjesničare, leksikografe, književnike, pjesnike, muzičare, likovne umjetnike, prevodioce, putnike… I kao što je islam pokrenuo i pokreće mnoge narodne zajednice, tako je pokrenuo i pokreće pojedince u kojima je islam duha i duh islama našao svoju pojedinačnu realizaciju.
U svim pojedinačnim realizacijama islama vjera je nepresušivi i neprekidivi iskon društvenih, kultur(al)nih i civilizacijskih horizonata.
Kada su muslimanski narodi posrijedi, islamska povijest se može čitati praćenjem koncentričnih krugova vremena i prostora, i u svakom krugu moguće je naći utrveni trag epoha ili razdoblja u kojima su se javili narodi i znameniti ljudi koji su preuzimali svjetionik islama  i ponijeli ga dalje i dublje, prostorom, vremenom, kulturom, civilizacijom. Arapi su iznijeli islam na svjetsku pozornicu, potom su ga preuzeli i ponijeli Perzijanci, zatim Turci… Sličnu ulogu koju su imali Turci u Maloj i srednjoj Aziji, imali su Berberi u sjevernoj i saharskoj Africi primajući islam od Arapa, a potom su ulogu Berbera u Africi nastavili narodi kao što su Mandingo, Yaruba i drugi. U koncentrične krugove islama stupili su potom brojni narodi Indije, Malezije, Indonezije… Novi koncentrični krug islama, onaj dijasporalni, koji se formira u zapadnoj hemisferi, opisan je u mnogim današnjim djelima tipa Islam u Evropi.
U ovom petnaest stoljeća drugom ulasku islama u vrijeme i povijest uočava se da islam nije, stvarajući svoj istok i svoj zapad, uništio ili pobrisao jevrejski istok i jevrejski zapad, niti je pobrisao kršanski istok i kršćanski zapad. Islamska povijest najbolji je dokaz da na jednoj geografskoj strani svijeta može biti više naporednih i susjednih religijskih istoka i religijskih zapada!

Političari, državnici, halife, dinastije
Islam kao vjera temelj je muslimanskih društava u čijim je njedrima stasalo nekoliko moćnih i, po svojim kulturalno-civilizacijskim učincima, u svjetskim razmjerima poznatih država i hilafeta, ali i regionalnih i lokalnih država i dinastija. U tom se kontekstu treba prisjetiti znamenitih političara i državnika islamske civilizacije.
Period 632-661. godine po Isau, a.s., poznat je kao doba Četverice pravovjernih halifa. Ebu BekrOmer b. el-Hattab (634-644), Osman b. Affan (644-656) i Alija b. Ebi Talib (656-661) utemeljili su hilafet prema republikanskom obrascu. Svi su bili izabrani od vrlo širokog  i respektabilnog izbornog tijela ili skupštine značajnih ljudi Medine, među kojima je bilo sudaca, vojskovođa, znalaca vjere, pravnika, poslovnih ljudi i drugih autoriteta različitih profila.
Među najvažnijim postignućima Četverice pravovjernih halifa jeste utemeljenje prosperatitetne države ili hilafeta. Do 634. traje proces državnog ujedinjenja Arabijskog poluotoka, 638. muslimani su u hilafet inkorporirali Jeruzalem koji postaje treći sveti grad islama. K tome, 641. godine hilafetu su priključene Sirija, Palestina i Egipat. Također, u periodu 644-650., većina teritorije Perzije inkorporirana je u hilafet, kao i Afganistan i veliki dijelovi Sinda. Širenje islama nastavljeno je u ovom vremenu sjevernom Afrikom, a u njega je ubjedinjen i Kipar.
U ovom formativnom dobu islama vojskovođu Halida ibn Velida (um.641) kao najznačajnijeg vojnog stratega i tvorca tzv. arapskog tipa konjičkih odreda koji su se odlikovali brzim i efikasnim ofanzivnim manevrima. Halid ibn Velid nije izgubio nijednu bitku.
I pored krvavih građanskih ratova i borbe za vlast između Alije b. Ebi Taliba i njegovih protivnika iz reda aristokratije plemena Kurejš, ovaj prvi period hilafeta omogućio je razvoj raznih državnih i društvenih institucija čiji je idela bila pravda (‘adl) i jednakost (musawat).
Ustanovljena je i razvijena vojska i policija, razvijeni su novčani, poreski i poštanski sistemi, utemeljene su obrazovne institucije u čijem je središtu bio sistem medresa. Izgrađene su važne putne komunikacije Bliskog i Srednjeg istoka, a arapski jezik postaje, uz svoju nezamjenjivu ulogu sakralnog jezika, jezik nauke, književnosti, biznisa, administracije… Krenuo je najveći val pismenosti i nauke u povijesti Sredozemlja i Bliskog i Srednjeg istoka.
Spomenuti građanski ratovi u poznom dobu Prve četverice halifa doveli su do nastanka poznatih sljedbi islama, haridžija, murdžija i ši’ija. Pogibijom Ali ibn Ebi Taliba ši’ije dobijaju na svom zamahu, a HasanHusein (poginuo na Kerbeli 680), dva Alijina najpoznatija sina, sudjeluju ili ih kasnije generacije muslimana koriste u stvaranju ši’ijske tradicije islama Hasan i Husein, sa ocem Alijom, predstavljaju prva tri ši’itska imama. Šiizam otada postaje jedna od važnih činjenica  u središnjim zemljama islama (istočna Arabija, Irak, Liban, Egipat, Iran, Jemen…)
Sa 661. godinom u Damasku se formira novi oblik hilafeta, dinastijski, koji utemeljuje istaknuta porodica plemena Kurejš, Benu Umejjeh (Omejadi), koji su bili protivnici i takmaci ši’ija. Osnivač ove dinastije Muawija (vladao u periodu 661-680) smatra se njihovim najznačajnijim halifom, ali su po svojim državničkim sposobnostima ne manje važni i halife Abdu l-Melik (685-705) te Omer ibn Abdulaziz (632-634), (um. 669) i (717-720). Napose je halifa Omer ibn Abdulaziz nastojao obnoviti izvorne tradicije prakticiranja halifske vlasti i spojiti politiku, moral i pobožnost. Ovaj je halifa posebno zaslužan za širenje islama na velikim područjima srednje Azije.
Ekspanzija islama odvija se i na drugom kraju svijeta. Tarik ibn Zijad je 711. godine prešao Gibraltar i stupio na tle Španije. Od tada teče osam stoljeća duga povijest muslimana u Španiji.
Godine 750. na povijesnu scenu stupa druga važna dinastija ranog islama, Benu l’-Abbas – Abbasije, koji su također Arapi iz plemena Kurejš. Ova dinastija prenosi prijestolnicu iz Damaska u Bagdad, “Grad mira”, kako se spominje u književnosti toga vremena. Najpoznatiji halifa dinastije Abbasija je Harun er-RešidEl-Me’mun, koji je 830. godine podigao “Kuću mudrosti” (Bejtul hikmeh) ili veliki istraživački i prevodilački centar u Bagdadu. U ovoj se akademiji istakao kršćanin Hunejn ibn Ishak (um.873), koji je odlično znao grčki i koji je rukovodio timom prevodilaca koji su grčka djela prevodili na arapski.
Godine 756. muslimanska Španija se otcjepljuje od Abbasijskog hilafeta i pod Abdurahmanom I, potomkom Emevija, nastavlja svoj zaseban državni i politički život. Španski muslimanski vladari učinili su Kordovu (u periodu 969-1027) najvažnijim kulturnim središtem Evrope.
Velika ‘Abbasijska imperija u 10. stoljeću počinje slabiti, njenom ogromnom periferijom vladaju lokalne dinastije Hamdanije (Halep i Mosul), Bujuje (zapadni Iran, potom neko vrijeme Bagdad), Ikšije (Egipat, Sirija, Hidžaz).

 

U Egiptu se Ahmed ibn Tulun (um.884), namjesnik ‘Abbasija, otcjepljuje od centralne vlasti. Istakao se u velikim građevinskim poduhvatima u Kairu i Egiptu.
U Tunisu, Egiptu i dijelovima Sirije na vlasti je u periodu 969-1171. ši’ijska dinastija Fatimija. Ipak jedan od najmoćnijih vladara na istočnoj strani hilafeta bio je Mahmud iz Gazne (999-1030), koji je preuzeo vlast i učvrstio svoju moć u sjevernoj Indiji. Također, Mahmud iz Gazne je preoteo vlast dinastiji Samanija u Iranu. Mahmud je bio čovjek velikih sposobnosti, istaknuo se kao vojskovođa, sagradio je izvanredni dvor i organizirao efikasnu upravu.
Među najznačajnijim lokalnim dinastijama 11. i 12. stoljeća izdvajaju se Seldžuci koji su 1040. godine od Gaznevida preuzeli zapadni Iran i zavladali Azerbejdžanom. Među njihovim vladarima bio je i sposobni sultan Tugrilbeg (došao na vlast 1055), potom slijede sultani Arp Arslan (1063-1073), te MelikšahNizamulmulkom. do 1092. Turci Seldžuci su zavladali i Anadolijom i Sirijom.
Vezir Nizamulmulk je nagovijestio veliku ehli-sunnetsku renesansu u zemljama Iraka, Perzije, Sirije i turskim zemljama. Upravo je Nizamulmulk, u vrijeme glasovitog Ebu Hamida el-Gazalija (1058-1111) osnovao univerzitet Nizamiju u Bagdadu, Nejsaburu i u drugim važnijim centrima Mezapotamije. Ipak, islamski svijet Srednjeg istoka krajem 11. i tokom 12. stoljeća bio je poražen križarskom okupacijom Jerusalema.
Godine 1171. kurdski vojskovođa Salahuddin Ejjubi osnovao je Ejjubijsku dinastiju u područjima Kurdistana, a u područje svoje vladavine uskoro je uključio i Palestinu, Siriju, Jordan i Egipat. Salahuddin je započeo borbu protiv križara, 1187. godine porazio ih i oslobodio Jerusalem. Prethodno je u Egiptu srušio vlast šiijskih Fatimija i u toj zemlji započeo ponovno uvođenje sunizma.
Potkraj 12. i tokom 13. stoljeća iz dubina azijskih stepa u svijet islama nadiru Mongoli. To vrijeme u nauci se naziva “doba mongolske prevage” u povijesti islama. Godine 1258. moćni Hulagu Han zauzeo je Bagdad i označio kraj dinastije ‘Abbasija. (U ovom periodu Mongoli prihvataju islam). Mongolski vladar Timur Lenk (1369-1405) nastoji učvrstiti vlast iz svoje prijestolnice Semerkanda, osvaja Srednji istok i Anadoliju, te prostranstva oko samoga Delhija u Indiji. Ali, njegova su postignuća bila kratkotrajna i država se raspala nakon njegove smrti. Njegov kraj označio je definitivno učvršćenje i uspon jedne druge važne dinastije toga vremena, osmanlija.
Godine 1288. Gazi Osman osniva u Anadoliji, na samoj granici Bizantskog carstva, malu kneževinu koja će izrasti u jedan od najvećih hilafeta, u poznato Osmansko carstvo. Gazi Osmanov sin Gazi OrhanSultan Mehmed II el-Fatih osvaja 1453. godine Konstantinopol, dok sultan Selim I učvršćuje i proširuje carstvo, nanosi poraz perzijskoj dinastiji Safavida 1514. godine, a 1517.godine preotima od Memluka Egipat i Siriju. U ovo doba na unutrašnjoj sceni islamske povijesti traje žestoka borba za primat u središnjim zemljama islama između Osmanlija i Sefavija.
Sulejman Veličanstveni (um.1566) jedan je od najuspješnijih osmanskih sultana, čija se vladavina smatra samim vrhuncem ove dinastije. Uvodio je zakone (otuda je i prozvan Zakonodavcem), vodio je znamenite vojne pohode, bio mecena i pokrovitelj djela koja je projektovao znameniti arhitekt Sinan Paša (um.1588).
Šah Ismail (1502-1524) prvo je osnovao sufijski red, a potom i samu dinastiju Safavija, zatim je osvojio cijeli Iran, gdje je ustanovio Safavijsku imperiju i ojačao istoimenu dinastiju. Ova dinastija je nametnula šiizam kao službeni oblik islama u Iranu, progonila sunnije i sunizam i time izazvala reakcije protiv šiizma u Osmanskoj imperiji. Safavidi su bili na vrhuncu svoje slave i moći u vrijeme Šaha Abbasa I (1588-1629). On gradi veličanstve dvor u Isfahanu, a na vojnom planu potiskuje Osmanlije iz Azerbejdžana i Iraka. Vrijeme vladavine Šaha Ismaila i Šaha Abbasa I u ši’ijskoj se literaturi označava “dobom sefavijskog preporoda”, jer su se tada javili najvažniji šiijski mislioci, filozofi i teozofi koji su utrli put kulturnom procvatu šiizma u Iranu i šiijskom svijetu općenito. (786-809), kada ovaj halifa dostiže svoj vrhunac na državnom, političkom, vojnom, kulturnom i civilizacijskom polju. Harun er Rešid je pospješio i finansirao doba velike kulturne renesanse u Bagdadu i drugim gradovima hilafeta, podstakao je golemi razvoj islamskog prava(fikha), islamske tradicije (hadis), tumačenje Kur’ana (tefsir), književosti, filozofije… U ovo vrijeme nastaje Bagdad iz Hiljadu i jedne noći, grad stasava u metropolu, broji nekoliko miliona stanovnika i s Bagdadom se u to vrijeme u svijetu brojem stanovnika mogao natjecati još samo Peking. Politiku Harun er-Rešida nastavio je halifa (1073-1092) sa svojim slavnim vezirom (1326-1359) kneževinu pretvara u državu sa prijestolnicom Bursom.

Slične procese, ali na planu sunizma, imamo u tadašnjoj mongulskoj Indiji gdje vladar Akbar (1560-1605) postiže veličanstvene rezultate u upravi i doprinosi ogromnom prosperitetu carstva. On je ojačao saradnju hindusa i muslimana i osvaja južnu Indiju. Svojom vladavinom pospješio je kulturni procvat. Jedan od njegovih nasljednika, Šah Džihan (1627-1658), vladao je Mongulskom imperijom koja je dostigla svoj zenit. On je graditelj Tadž Mahala, možda najljepše građevine iz ovog perioda. Mongulski vladar Aurangzeb (1658-1707) pokušao je da islamizira cijelu Indiju i time pobudio dugotrajno neprijateljstvo hindusa i Sika prema muslimanima.
U Bosni i Hercegovini 16. stoljeća najznačajnija politička i državna ličnost je Gazi Husrevbeg. On je 1537. godine utemeljio medresu, a prije toga i džamiju i hanikah. Također, smatra se velikim mecenom Sarajeva jer je njegov vakuf bio jedan od najmoćnijih ekonomskih institucija u Bosni 16. stoljeća. Istaknuti državnik toga vremena je i Mehmeda paša Sokolović (um.1579), koji je jedan od najsposobnijih velikih vezira Osmanske imperije 16. stoljeća. Dužnost velikog vezira je obavljao u nekoliko mandata i tokom četrnaest godina.
Na Dalekom istoku, u zemljama koje se danas nazivaju Malezija i Indonezija, krajem 13. i početkom 14. stoljeća dolazi do intenzivnog širenja islama posredstvom trgovaca i derviških redova. Na sjeveru Sumatre Malik as-Salih (vladao do 1290.) podstiče muslimanske trgovce i sufije da slobodno putuju u unutrašnjost njegove zemlje i šire islam. Vladar Parameswara je u Melaki i iz tog grada tokom 15. stoljeća podsticao širenje islama. U 16. stoljeću pokrajina Aceh na sjeveru Sumatre, zahvaljujući širenju i procvatu trgovine i prosperitetnog privrednog razvoja, doživljava veliki uspon.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s